Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili
Kad autor na stotine kultnih stihova i na tisuće dojmljivih rečenica ostane bez riječi, onda je to odraz njegove duboke ganutosti. Uspio je tek samo ustati i prošaptati:”Ja ne mogu govoriti. Ne mogu”. Dogodilo se nakon okončanja književne večeri u povodu 90 godina življenja i stvaranja legende čakavskog pjesništva i književnosti Slavka Govorčina, kad je slavljenik trebao zaključiti podužu svečanost koja je proletjela kao trenutak. Dana 16. listopada 2017. u Muzeju stakla, čija je dvorana bila pretijesna primiti sve Slavkove štovatelje i prijatelje, koji su se došli zahvaliti za darove njegova stvaralaštva.
Neću nabrajati ostvarenja Slavkovog opusa, kao ni o životnom putu tog iškog velikana čije je stvaranje korijenski duboko vezano za život na školju u kojem dominiraju žena-majka i sveto otočko stablo maslina. Tek ću ustvrditi, kako je netko rekao, da je Slavko Govorčin snagom svoje čakavske poetske sugestije nadmoćno osvojio naša srca i duše. Naša bića. Poslovičnom privrženošću njegovu školju, kako je lijepo zapazio Ivica Matešić Jeremija:” Ma kud odlazio, gdje god išao, tamo je, ako ne tilom, dušom uvik bio”.
Tilom, nažalost, više nije, a dušom hoće dok god je njegova školja.