U staroj jezgri Zadra, gdje se povijest isprepliće s užurbanim koracima prolaznika, još uvijek postoje male radionice koje prkose modernim vremenima. Iza drvenog pulta, ispod svjetla starih lampi i među mirisom kože, konca i ulja za satne mehanizme, troje zanatlija čuvaju vještine koje su nekad bile neizostavne.
Ivica Čulina- urar
Kad zakoračiš u urarsku radnju Ivice Čuline, osjetiš da si ušao u sasvim drugi svijet, gdje vrijeme ima drukčiji ritam. Kazaljke starih satova titraju u sinkroniziranom plesu, a na pultu, ispod povećala, Ivičine ruke strpljivo obnavljaju sitne mehanizme.
– Satovi su nekad bili nešto što se nasljeđivalo i čuvalo, danas su modni dodatak kao i svaki drugi, što, kad pukne, baciš. Moji unuci nose pametne satove, one s ekranima, i ja im tu ne mogu ništa, nemam veze s tim. Nekad su se satovi popravljali, danas se samo mijenjaju baterije, i to je najveći dio mog posla, govori Ivica, koji se odavno pomirio s tom činjenicom.
Na pitanje bi li se opet odlučio za ovaj posao da je danas mlad, odmahne rukom:
– Ne bi, ovaj posao je zastario i to treba priznati, posla jednostavno nema.
Postolarski obrt Matešić
U maloj postolarskoj radionici obitelji Matešić, miris kože i ljepila podsjećaju na vremena kada su cipele bile dugovječne. Dok vještim rukama obnavlja stare kožne čizme, postolar se prisjeća kako je zanat izgledao prije 20, 30 godina.
– Prije su ljudi dolazili s jednim dobrim cipelama koje su čuvali i popravljali. Danas, na žalost, većina kupuje jeftine cipele koje se ne isplati popravljati.
Iako priznaje da posla nema ni blizu kao prije, odaje kako je još uvijek koliko-toliko potreban zanat. Za razliku od urara jer, hvala Bogu, još uvijek nosimo patike iste kao prije, bez ekrana i baterija.
– Ja sam nasljedija ćaću, a što je s onima kojih nema tko?
Ljiljana Šatalić i kolegica iz krojačkog obrta Nit
Dvije krojačice odišu optimizmom, njihova radionica je puna tkanina, konaca i osmjeha, a u zraku se osjeća radost.
– U pravu ste, nema puno posla, ali mislim da je ljudima svejedno drago što ovaj obrt postoji, iako rijeđe trebaju naše usluge, utješno im je to što kad im zatreba prepravak, tu smo, govori nam dugogodišnja krojačica.
– Prije svega, treba postojati ljubav prema poslu, ja stvarno volim ovo, lijepa mi je atmosfera, a sve ostalo je manje bitno, dodaje.
Situacija je, dakle, slična i postolarima i krojačicama:
– Brza moda sada je normalizirana, rijetki ulažu u skupocjene, kvalitetne komade koje žele očuvati. Samo kupuj, nosi, baci, kupuj, nosi, baci i tako u krug. Ali nema veze, uvijek nekome treba skratiti nogavice, uvući struk i tako dalje. Odjeća u trgovinama dizajnirana je za jedan tip tijela, a u stvarnosti ih ima milijun, tako da će naše usluge uvijek biti potrebne, zaključuju ove ljubazne krojačice.
U vremenu kada svijet juri za masovnom proizvodnjom, zadarski zanatlije pokazuju da ručni rad još uvijek ima svoje mjesto. Bit će ih manje, ali dokle god postoje takva mjesta u gradu, posjetit ćemo ih.