Jutro na zadarskoj ribarnici obično je vrijeme špice, glasovi prodavača, cjenkanje kupaca, miris svježeg mora pomješan sa soli. No, danas je prizor posve drugačiji. Prazni pultovi, nekoliko nepomičnih riba na ledu, prodavači naslonjeni na ruke, pogledom gledaju bilo koga tko bi mogao zastati. Umjesto uobičajene borbe za najbolje komade, tišina.
– Nema ribe, slabo je more dalo, sliježe ramenima jedan ribar.
– Drugi misec je uvik tanak, ali ovako prazno se rijetko viđa, govori nam dok premješta ribe koje jedva prekrivaju led ispod sebe.
Kupaca danas baš i nema, tek pokoji zastane, pita za cijenu i nastavi dalje.
– Kad nema izbora, nema ni kupaca, dodaje dok ravna kašete, više reda radi nego iz potrebe.
Ribarnica, inače srce živosti, danas je samo sjenka onoga što može biti. More nije dalo, a ljudi su ostali doma.
