Zadarska gradska pijaca danas izgleda uspavano. Hladan zrak reže obraze, a nad stolovima s povrćem lepršaju plastične reklame, kao najdinamičniji prizor. Gdje su inače glasni povici prodavača i gužva između štandova, danas se tek povremeno čuje gacanje cipela po mokrim pločama.
– Zima je, nema ni robe, ni ljudi, kaže prodavačica, a ispred nje nekoliko glavica kupusa, šaka blitve i par naranči.
– Ali mi koji smo tu svaki dan, tu smo i danas. I naši kupci znaju da smo tu, bez obzira na buru.
Među rijetkim posjetiteljima prepoznaju se stalna lica, onih koji ne pitaju za cijenu, koji znaju točno koji štand traže. Stariji gospodin pažljivo bira tri jabuke, prodavačica mu ih važe polako, kao da nikome nije do žurbe. Pijaca možda nije živa kao u toplijim mjesecima, ali nije ni mrtva. ona diše polako, u ritmu zime, čekajući proljeće i predsezonske gužve.
