Danas je trebao biti dan kada građani Hrvatske zajednički pokazuju nezadovoljstvo rastućim cijenama proizvoda i usluga bojkotom trgovina. Ideja je jasna – jedan dan bez kupovine kao znak protesta protiv inflacije i neodrživih troškova života. No, unatoč velikoj medijskoj pažnji i brojnim pozivima na društvenim mrežama, bojkot se pokazao neuspješnim.
Što je pošlo po zlu?
Prvi znakovi slabog odaziva vidjeli su se već ujutro. Supermarketi su bili gotovo jednako puni kao i svakog drugog dana, a redovi pred blagajnama nisu pokazivali da su građani spremni odreći se kupovine ni na 24 sata. Mnogi su, čini se, ili zaboravili na bojkot, nisu smatrali da će imati učinka, ili jednostavno nisu mogli odgoditi nabavku osnovnih potrepština.
Jedan od ključnih problema bio je nedostatak organizacije. Za razliku od uspješnih bojkota u drugim zemljama, gdje su potrošači imali jasne alternative i konkretan cilj, ovaj pokušaj u Hrvatskoj bio je više simboličan nego strateški. Nije bilo dogovorenih zamjenskih opcija – nema kupovine danas, ali što sutra? Ako svi sutra nadoknade propuštenu kupnju, trgovine zapravo ne gube ništa.
Društvene mreže vs. stvarni svijet
Na internetu je bojkot izgledao kao masovni pokret. Objave su se širile, ljudi su izražavali podršku, a mnogi su najavljivali da neće kročiti u trgovine. No, stvarnost je bila drugačija. Klik podrške na Facebooku nije se pretočio u stvarno odricanje od kupovine. Ovaj fenomen nije nov – društvene mreže često stvaraju iluziju promjene koja se ne prenosi u konkretnu realnost.
Jesu li građani stvarno nezadovoljni?
Ironično, neuspjeh bojkota ne znači da ljudi nisu ljuti na visoke cijene. Naprotiv, svakodnevni razgovori pokazuju da je nezadovoljstvo itekako prisutno. No, čini se da ljudi ili ne vjeruju da bojkot može donijeti promjenu, ili su jednostavno previše zaokupljeni vlastitim obavezama da bi sudjelovali u takvim akcijama.
Danas smo dobili još jednu lekciju o tome koliko je teško organizirati stvarno učinkovit bojkot. Da bi ovakva akcija uspjela, potrebna je bolja priprema, jasniji ciljevi i i alternative za potrošače (npr. kupnja na pijaci, umjesto u trgovinama). Bez toga, ostajemo na pokušajima koji se brzo zaboravljaju – sve dok ne dođe poziv za novi bojkot, jednako disorganiziran i osuđen na propast. Ako samo pričamo o bojkotu, a i dalje punimo kolica, oni neće imati razloga da išta promjene.