U 17 godina seniorske nogometne karijere, a možemo slobodno tome pridodati i sve one godine u mlađim kategorijama, nikad Stipi Vujeviću srce nije tuklo kao te nedjelje. Premda je u svojih skoro 35 godina života odigrao bezbroj utakmica i zabio mnoštvo golova, ova je bila nešto posebno.
– Toliko smo svi čekali taj dan kada ćemo zaigrati prvu utakmicu na našem igralištu, toliko je tu rada, truda i ljubavi uloženo, toliko je emocija i uspomena kada se sjetimo našeg Mira i koliko bi to njemu značilo, da uopće ne mogu opisati kako sam se osjećao. Dva-tri dana prije utakmice nisam normalno ni spavao, bio sam nervozan i samo sam htio što prije izići na taj teren.
A onda je izišao i u 19. minuti ispisao povijest, zabivši prvi gol u službenoj utakmici na Sportskom centru Miro Surać. Emocije su proključale, kako na terenu, tako i na tribinama.
– Prije utakmice su mi svi govorili da žele da baš ja zabijem taj prvi gol, a kada se to stvarno i dogodilo nisam znao gdje ću od sreće. Mislio sam da će mi srce iskočiti. Samo sam otrčao prema našim navijačima misleći na sve one golove koje smo zajedno proslavili dok je Miro bio tu. Nijedan gol kojega sam zabio u životu ne može se mjeriti s ovim i taj osjećaj nikada neću zaboraviti.
Trčao je Stipe prema tribinama gdje su bili i njegov Marino, Petar i ostala ekipa najvjernijih “Abeceda Ultrasa”, dečki koji već pet godina gotovo da ne propuštaju nijednu utakmicu.
– Od prve seniorske sezone kluba idu s nama na svaku utakmicu, bodre nas, navijaju, crtaju transparente… S Mirom smo svi zajedno dogovarali proslave golova, veselili se, tugovali… Zato je i taj prvi gol na njegovom igralištu imao toliku težinu, puno smo toga prošli zajedno. Zapravo, mislim da nije te djece, ne bih više ni igrao nogomet.
A igra ga popularni Vujo od svoje sedme godine. I ne samo da ga igra, nego ga istinski i živi. Dio je seniorske postave Abecede od prvoga dana, najbolji klupski strijelac u povijesti, a uz to i dugogodišnji sudac na veliko i malonogometnim terenima te posljednjih godina trener u školi nogometa.
– Nogomet je moj život, uživam u svemu tome što radim, ali iskreno, da nisam imao tu sreću da dospijem u Abecedinu obitelj, nisam siguran da bih danas bio toliko unutra. To zajedništvo i pozitivna energija koju imamo u ovom klubu je nešto što me ispunjava, čini sretnim i motivira za svaku sljedeću utakmicu i izazov koji je pred nama.
Ali nije Stipe jedini Vujević koji živi za nogomet i žutu obitelj. Tu je i njegov 10-godišnji sin Marino, član momčadi tića te 13-godišnja kći Laura, koja igra za pionirke.
– Praktički samo supruga ne igra nogomet, ha-ha, ali ona je glavni koordinator svih aktivnosti. Marino je tu već pet godina, Abeceda mu je sve, a Laura nam se priključila prije dvije godine. Žarko je željela trenirati nogomet i morali smo joj ispuniti tu želju. Mogao bih na prste jedne ruke nabrojati koliko su treninga propustili. Sretni su, uživaju u sportu, imaju dobru ekipu i to mi je najvažnije – ističe Stipe.
Marino trenira pet puta tjedno, igra utakmice i uz to je odličan učenik četvrtog razreda.
– Neki dan smo igrali prvu utakmicu na našem novom igralištu i to nam je baš super. Sada se pripremamo za nastavak prvenstva, treninzi su dobri i dat ćemo sve od sebe da budemo prvaci – dječački iskren je mlađi Vujević.
Laura je trenirala više sportova, najdulje atletiku, ali ni ona nije mogla pobjeći od nogometa.
– Sviđa mi se, volim ga igrati, tu su mi prijateljice, a najviše volim kada zajedno putujemo na utakmice. Tata u početku nije bio baš siguran da je to sport za mene, ali na kraju je morao popustiti i sada smo svi zajedno tu u našoj Abecedi. I nadam se da ćemo biti još dugo – s osmijehom zaključuje Laura.