Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili
Kad umrem ne želim da me ispratiš sa žaljenjem i tugom. Rađanje i umiranje su normalni punktovi svačijeg života, a ja sam evo uspio doživjeti i devedesetu, usprkos grozotama koje sam zbog političkih stavova za našu Hrvatsku pretrpio. Zato kad odem isprati me s nečim veselim iz moga življenja, a drugi neka pišu što hoće.
Bio je to posljednji moj susret s Davorom Arasom i data mu riječ kako ću tako postupiti. Davor je umro 14. ovog mjeseca u 92., pa evo.
Malo se zna kako je Davor bio i nogometni sudac, čak saveznog razreda, a da bi došao do te visoke razine, morao je suditi mnoge male utakmice i na njima svašta doživljavati. Jednom je čak bio i u životnoj opasnosti, ali nećemo o tome, nego po Davorovoj želji. Davor je cijeli život bio izrazito mršav, a negdje pedesetih na Stanovima (na fotografiji Davor je prvi s desna, op.a.) bio je pomoćni sudac legendarnom Vicku Zaninoviću ( i on se nije libio suditi “malima”) i dopala ga je strana gdje je bila kućica obitelji Maria Ria Nikpalja. Oni su imali psa, koji bi svaki put ,kad bi Davor u njegovu blizinu dotrčao, jako lajao pokušavajući se otrgnuti s lanca. Čudili se gledatelji i smijali, a zašto se pas tako ponašao, pojasnio je fanatični navijač Pere Škara: ” Kako neće na njega lajati i skakati kad je ugledao vreću kostiju”.
Ovo je ujedno i podsjetnik na veseljaka Peru Škaru (poznatog bolničkog djelatnika “gipsara”) koji nas je davno napustio i čija nam izvorna duhovitost i prodorni glas puno nedostaju.