U PRENOĆIŠTU NEMA MJESTA Zdenka: Ponekad prespavam u parku, a ponekad me puste u hodnik neke zgrade

U hladnim jutarnjim satima, ispred prenoćišta za beskućnike svetog Vinka Paulskog u Zadru, koje radi od 20 do 8 sati, zatekli smo 61-godišnju beskućnicu Zdenku, kako sjedi na stepenicama čekajući poznata lica. Prenoćište, smješteno u centru grada, ima kapacitet od samo 12 kreveta i namijenjeno je muškarcima. Za žene poput Zdenke, nema mjesta i zato smo odlučili porazgovarati s njom i vidjeti kako se snalazi i gdje spava s obzirom na nedostatak ženskih soba unutar prenoćišta.

Podsjetimo, naš je portal pisao o tome kako prenoćište zasad ima mali kapacitet te bi trebalo ići u proširenje jer je potreba za ovakvim smještajem sve više, osobito bi trebalo osigurati i smještaj ženama koje nemaju svoj dom, što nam je potvrdila i gospođa Zdenka koju smo jutros zatekli ispred prenoćišta zadarskog Caritasa.

S tugom u očima ispričala nam je zašto dolazi ovdje i kako joj prolazi dan, samoj bez doma i bez igdje ikog svoga.

–Iako ne mogu tu prespavati, dolazim svako jutro u osam. Bolje je skupljati boce u dvoje nego sama, tako da ih s nekim od prijatelja odmah ujutro krenem skupljati kako bih mogla sebi kupiti nešto za jesti. Teško je, pogotovo sada zimi ili kada pada kiša, kaže Zdenka, držeći plastičnu vrećicu u kojoj je već nekoliko praznih boca.

Zdenka je jedna od mnogih beskućnica koje su, na žalost, prepuštene same sebi. Prenoćišta za žene u našem gradu nema, a rijetki domovi za beskućnike koji primaju žene često su popunjeni i nalaze se u drugim gradovima gdje Zdenka ne želi ići.

–Ponekad prespavam na klupi u parku, ponekad me puste u hodnik neke zgrade, ali zima je najteža. Kada grane sunce, osjećam kao da me Bog čuva, makar samo na nekoliko sati. Tad mi je najljepše i tad sam nekako najsretnija, iskreno će Zdenka.

U maloj zajednici beskućnika, kako kaže, pronašla je podršku i u društvu s ljudima s kojima dijeli istu sudbinu se najsigurnije osjeća:

–Ovdje se okupljamo, podijelimo informacije, tko je gdje našao što, ali i jedni druge čuvamo. U dvoje je uvijek sigurnije. Ako se razboliš na ulici, nema te više. Neki ljudi ovdje postanu obitelj, ne djelimo krv, ali imamo istu sudbinu, otvoreno će nam.  Kaže kako je prije deset godina imala dom, obitelj i posao, ali je ostala bez svega toga, najgore joj je što nema djece koja bi joj mogla pomoći u ovoj situaciji:

–Radila sam kao spremačica u osnovnoj školi. Plaća nije bila velika, ali bila je dovoljna za život. Sve se promijenilo kada sam ostala bez posla zbog smanjenja broja zaposlenih. Razvod od supruga dogodio se još ranije, nije bio loš čovjek, ali različiti putevi su nas razdvojili. Djece nikad nismo imali, što je tada bio financijski plus, a sada bi se to dijete možda za mene pobrinulo. Nemam nikoga na koga bi se mogla osloniti… Prijatelji? Pola njih sam otjerala svojim žicanjem, a druga polovica je umrla. Ostala sam sama, kazala nam je tužno Zdenka.

Danas preživljava skupljajući boce po kontejnerima i obavljajući sitne poslove kako bi namaknula nešto novca barem za hranu:

–Ponekad mi ljudi ostave nešto na ulici, posebno stariji. Jedna gospođa mi je prošle godine dala vreću robe, pa sam imala što za obući kad je zahladilo. Spasila me je- otkriva.

Kapacitet prenoćišta s 12 kreveta daleko je od dovoljnog za potrebe grada, a Zdenka nam podsjeća kako je problem mnogo veći ženama…

–Muškarci bar imaju ovo mjesto, a mi? Mi smo prepuštene ulici. Zar je previše tražiti krov nad glavom i topli čaj? – pita se na kraju ova beskućnica.

Zdenkina priča podsjeća nas na sve nevidljive ljude koji se svakodnevno bore za osnovno dostojanstvo. No, dok prenočišta ostaju premalena, njezini korisnici dokazuju kako je i u najtežim životnim situacijama ono što ih održava – snaga prijateljstva i zajedništva.