RAZGOVOR Glumac Milan Marić: “Nadam da ću u Zadru skupiti mnoštvo predivnih uspomena“

Glumac Milan Marić kaže kako nije ništa teže imati stav nego li prije. Igrao je svestrane uloge, a široj javnosti je postao poznat igrajući popularnog pjevača. U Zadar dolazi s novom i rasprodanom predstavom “Bilo jednom na Brijunima“, što je bila prilika za razgovor.

Dolazite nam s predstavom “Bilo jednom na Brijunima”, recite nam nešto više o njoj, zašto bi je ljudi trebali pogledati?
-Predstava je nastala od jedne fotografije na kojoj se nalaze Tito, Jovanka, Liz i Barton. Ona nam je bila početna točka od koje smo se krenuli baviti ponajprije prvenstveno ovim ljudima, pa onda njima kao društvenim simbolima, onda nama samima, pa na kraju društvom. Predstava nije realističan prikaz to četvero ljudi, već preispituje razne društvene uloge koje svako od nas igra.

Nedavno ste rekli da je kazalište katarza. Je li teško podijeliti tu magiju s ljudima, koliko je izazovno prenijeti im emociju?

-Osnovna ideja kazališta je spajanje i razmjena. U samoj biti kazališta stoji empatija i razumijevanje. A kada sve to imate, logično je da to onda vodi prema katarzi. Sam osećaj katarze u kazalištu je nešto što se ne da baš lako prepričati, već se mora doživjeti jer kada se dogodi to magično spajanje glumaca i publike i kada zajedno prožive manje- više istu emociju ljudi koji se ne poznaju već ih je spojila predstava, onda to graniči s nečim što zovemo – magija. Upravo ta katarza i jest najjače oružje kazališta, koje ga čuva 2.500 godina u istoj formi – glumci na sceni i publika.

Vaše su uloge svestrane. Birate li ih tako da se odmaknete od Vaše najpoznatije uloge ili prema karakteristikama koje su Vam slične ili privlačne?

-Zvučat će kao floskula, ali je doista tako, na neki način su sve te uloge dolazile do mene. Nikada nisam ni sanjao da ću odigrati sve to što sam do sada odigrao. Sve te uloge sam dobio na kastingu, tako što su zvali i mene između svih ostalih glumaca. Naravno, sam odabir toga na što ću pristati je bila isključivo moja odluka. I te odluke sam donosio tako što sam slušao svoj osjećaj što kaže. Neke velike uloge sam odbio jer mi je osjećaj govorio da ne treba pristati na njih.

Koliko Vam je bilo teško ući u kožu Tome Zdravkovića, a da ga učinite bliskim svakome?

-Eto, to je uloga o kojoj nisam ni u najluđim snovima sanjao da ću odigrati. Čak i kada sam pozvan na kasting, bio sam poprilično siguran da je teško da ću igrati Tomu. Ne znam ni ja zašto. Valjda zato što nisam neki pjevač, a i ne ličim na njega. Nemam pojma. Svakako je to bio popriličan šok za mene kada su mi javili da sam ulogu dobio. Sjećam se, javili su mi telefonom. Završio sam razgovor, sjeo na stolicu i pomislio “što ću sad, majko moja mila?”.

Osim po prepoznatljivosti koju Vam je donio, po čemu ćete pamtiti film Toma?

-Po puno toga. Samo snimanje je bilo ludo jer se snimalo za vrijeme prvog ljeta korone, kada niko još uvijek ništa nije znao, kada smo svi bili poprilično uplašeni i uznemireni. Sve mjere koje smo morali poštovati na snimanju, testiraranja, sve je to moglo poprilično poremeti samo snimanje, ali se onda dogodilo to po čemu ću zapravo i pamtiti to cijelo putovanje zvano Toma. Dogodilo se nevjerovatno povezivanje svih ljudi koji su radili na tom filmu i iz toga je nastala ta autentična emocija koju taj film ima.

Je li Vas iznenadio toliki uspjeh filma i koliko su Vas pohvale promijenile?
-Sve nas je iznenadio uspjeh tog filma jer niko nije mogao znati da će se dogoditi to što se dogodilo. Sjećam se, nekoliko tjedana pred premijeru, sjedimo nas par i pričamo o tome kako će film proći u kinima, ako uopće bude u kinima zbog covid mjera. I sjećam se da je najviša brojka koju je netko spomenuo bila oko 150.000 gledatelja. Niko nije ni sanjao da ćemo preći milijun i da će taj film na taj način komunicirati sa publikom cijele regije. Sve nas je Toma iznenadio. I hvala mu na tome.

Živimo u izazovnom vremenu. Što biste rekli koliko je danas teško imati svoj stav?

-Nije nista teže ili lakše nego bilo kad ranije imati stav.

Koliko se Milan razlikuje u javnosti i u svoja četiri zida?
Neizbježno je da se razlikujemo u javnom i u najintimnijem okruženju. Koliko god se trudili da budemo autentični sebi, u javnosti smo ipak malo drugačija verzija sebe, što je normalno.

Savjet koji biste dali mlađem sebi?
-Bravo, mali. Nastavi dalje, bori se i vjeruj!

Za kraj, imate li neku uspomenu vezano za Zadar?
Imam divnu kolegicu Tihanu Lazović. Sada prvi put dolazim u Zadar, tako da se nadam da ću skupiti mnoštvo predivnih uspomena i da ću mu se ponovo rado vratiti. Svakako se radujem.