Zoran Milanović je na nedjeljnim predsjedničkim izborima već po tko zna koji put potvrdio tezu da je u Zadru i Zadarskoj županiji itekako moguće pobijediti HDZ, ali ga nema tko pobijediti! Naime, poglavito kada je riječ o gradu Zadru, ovdje je na izborima za predsjednika Hrvatske značajnu pobjedu u odnosu na protukandidate ostvario Stipe Mesić, pa Ivo Josipović i sada Zoran Milanović. Poučak je to koji bi više trebao zabrinuti zadarsku oporbu nego sam HDZ.
Točno je da karakter i psihologija predsjedničkih izbora nisu komplementarni s logikom lokalnih pa ni parlamentarnih izbora, ali jedna je istina iz ovog poučka jasna – u Zadru je moguće pobijediti HDZ (i to nadmoćno), ali ga nema tko pobijediti. Naime, da je kojim slučajem Zoran Milanović Zadranin i da se, baš takav kakav jest, ovdje kandidira za gradonačelnika ili župana, što mislite, bi li pobijedio ili izgubio!? Uostalom, sjećamo se, bijaše jednom Stanislav Antić, samo što se tada gradonačelnik nije birao izravno nego na Gradskom vijeću.
Naime, na svim izborima na kojima se kandidati izravno, a ne posredno biraju (u to danas spada i izbor gradonačelnika i župana), politička, građanska i karakterna osobnost kandidata najjači su adut za pobjedu. Bez obzira na svu golemu, snažnu stranačku infrastrukturu i potporu HDZ-a, Dragan Primorac je ostvario porazni rezultat u prvom krugu. Jednostavno, nije uspio doprijeti do velike većine hrvatskih birača (čak ni do svih HDZ-ovih) bez obzira na formalne reference s kojima se izdašno hvalio, nerijetko i do granice neukusa.
Na koncu, o tome kakvog predsjednika preferira većina jednog naroda ovisi i o tome – kako bi rekao veliki Hegel – o duhu tog naroda. Milanović sa svojom specifičnom retoričkom artiljerijom možda ne bi prošao u Finskoj ili Norveškoj, ali većini Hrvata takav karakter odgovara, ili u najmanju ruku – ne smeta.
Primorčevo „japajakanje“, pozivanje na jedinstvo, pretjerano isticanje vlastitih društvenih, intelektualnih i znanstvenih zasluga, taj narcistički osjećaj vlastite grandioznosti, nije ga približio nego prije udaljio od mase birača. Umjesto da gradi narodni imidž kandidata stranke tipa HDZ, on se kitio elitističkim atributima koji, umjesto da mu olakšaju put do Pantovčaka, učinili su ga nepristupačnim, amorfnim kandidatom „opće prakse“.
No, vratimo se na lokalne izbore koji nam slijede u svibnju i na zadarski poučak Zorana Milanovića. Dakle, gradonačelnika Zadra i zadarskog župana biramo izravno. Ako postojeća oporba ne „otkrije“ kandidata koji će istinskom karizmom i građanskim ugledom, uvjerljivošću i otvorenošću pridobiti naklonost i povjerenje velikog broja ljudi, HDZ će zahvaljujući svojoj najjačoj infrastrukturnoj i financijskoj prednosti lako izgurati do pobjede. A, da se razumijemo, neće ni HDZ kandidirati nekog slučajnog prolaznika kroz politiku nego iskusne i prepoznatljive figure iz svog stranačkog foldera.
A što imamo na oporbenoj sceni? Za sada vidimo samo već poznate igrače koji se na ljestvici političke alternative mogu razvrstati u rasponu od anemične samodopadne ljevice, preko razmrvljene slabašne desnice do nekolicine ljutih bukača koji stilski više podsjećaju na Hogara Strašnog nego na civilizirane političare 20. stoljeća. Svi oni zajedno odradili su gotovo cijeli jedan mandat koji u javnosti, nažalost, nije ostavio nikakav konstruktivan dojam. Sjednice Gradskog vijeća nalikovale su više na Hiengovo buncanje o razbijenom autobusu nego na suvislu parlamentarnu atmosferu. Možda će ih se najviše pamtiti po onim prvim noćnim sjednicama Gradskog vijeća koje su trajale do zore, a od kojih su se i oni sami vrlo brzo umorili.
Koliko god političari podcjenjivali inteligenciju birača, u konačnici se ipak pokaže da ljudi jako dobro razumiju tko je tko i od koga mogu barem nešto očekivati.
Oporba, dakle, može pobijediti HDZ u Zadru kao što Mesić, Josipović i Milanović mogu ovdje premoćno pobijediti hadezeovca. Naravno, pod uvjetom da – slikovito kazano – ponude biračima nekog „lokalnog Milanovića“ kao kandidata za gradonačelnika ili župana. Postoji li takav na vidiku?