Svi imamo potrebu nešto reći. Ne ostati nijem na slučaj “Prečko”. Danas Prečko, sutra neka druga škola, neko drugo dijete, nečije drugo dijete. Ništa nismo naučili iz tragedija drugih. Kakav šamar pred ovaj blagdan koji se naziva radosnim. Barem za jednu obitelj ovaj Božić i svaki idući Božić više nikada neće biti vrijeme radosti…
On je vikao, užasnut, ogorčen. U njegovom vrisku sažeta je sva bijeda sustava. Ministar obrazovanja, kojeg je prozvao, najprije baja o tome da bi dodatna zaštita na ulasku u škole usporavala protok djece, da bi poslije izvanrednog sastanka Grada i Vlade, govorio nešto drugo. Sad može sve. I posebno obučena osoba za sigurnost, i metalni detektor, i posebna vrata i protokol, i ključ i brava. Sve. Marka Sikiricu koji je i predstavnik Vijeća roditelja u tom razredu, nitko iz škole nije kontaktirao, nije niti pozvan na sastanak kriznog stožera.
On, smatra očito “vlast” u školi, ne treba imati nikakvu informaciju. O čemu onda pričamo. Zašto su ljudi odustali. Zato jer ih se stalno isključuje. Zato što nas birokrati po školama, po uredima, po institucijama stalno isključuju. U naše ime i u ime naše djece donose odluke. Koje onda ne provode. Kao što je razvidno nakon svake tragedije. U Hrvatskoj je ove godine ubijeno 18 žena. Uz svu silu pooštrenih zakona, uz famoznu Istanbulsku konvenciju. Koja je poruka. Sustav ne funkcionira. Sustav je zakazao. Ili je ipak da sustava zapravo i nema.
Ljetos su izgubljena tri života. Tri mornara Jadrolinije smrtno su stradala pod rampom. Do danas nema krivca. Istraga traje i traje. Provodi je ministarstvo, provodi je Agencija za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu. Nula bodova. Bešćutni direktor koji je u trenutku nesreće zavapio da ona baca sjenu na dobre poslovne rezultate sve je što trebate znati o državi u kojoj živimo.
Da nitko ni za što nikada nije odgovoran. I da se nepogrešivo na položaje biraju ljudi koji u sebi nemaju ni zrno odgovornosti. Kojima ostavka iz moralnih razloga nije ni u peti. Nikada. Toliko im je draga ta fotelja, toliko su si važni. Kao i oni iznad njih.
Tu “dolje”, u školama, u parkovima, u bolnicama, u domovima, na ulicama uvukla se nemoć. Odustanak. A sve vrišti na borbu, na inzistiranje. U ime 18 ubijenih žena, u ime trojice mornara, u ime dječaka iz Prečkog, piše Bilić Keserović, donosi N1.