Sven Marcelić, profesor sociologije na Sveučilištu u Zadru, nekima je poznat kao politički komentator, ali većina ljudi ga zna kao lovca u Superpotjeri, uz bok Morani, Kreši, Mladenu i Deanu. Ušao je i u povijest kviza Potjera kao natjecatelj jer je imao čak 22 točna odgovora u završnoj potjeri protiv Kreše, a jednom se pojavio i ulozi lovca u humanitarnom izdanju kviza.
Razgovarali smo sa Svenom i doznali kako je počeo njegov put u Potjeri.
“Slučajno sam dospio na Potjeru”
“Nije bio plan da ja taj dan budem tamo. Vozio sam partnericu na snimanje, pa sam usput produkciji poslao mail. Kad ona već dolazi, mogao bih i ja. Ranije sam bio izabran za sudjelovanje, ali sam morao odgoditi iz nekih razloga. Prvo su mi rekli da nemaju mjesta, ali su se poslije javili da ipak imaju. Odradili smo probu”, ispričao nam je.
“Zbilja se ne zna tko je lovac kad ste natjecatelj. Izašao je Krešo, nisam mislio da će biti baš on. S jedne strane mi je bilo olakšanje jer ja njega znam već dugo, sjećam ga se s fakulteta. Čak smo skupa imali i doktorsku promociju. On mi je od četvero lovaca bio najpoznatiji. Pomislio sam: ‘Super, eto Krešo.’ Ja sam prošao minutu, ploču i ostao sam”, prisjetio se.
“Kad je Joško pročitao pitanja, shvatio sam da ne mogu stati na noge zbog barskog stolca”
“Ono što ljudi ne vide, vi sjedite na nekim barskim stolcima. Uvukao sam jednu nogu pod drugu i ostao u čudnom položaju. Kad vam Joško čita pitanja, toliko se koncentrirate na to što čita, možemo reći da ne vidite ništa osim Joška, da od adrenalina nisam shvatio da me noga boli”, otkrio nam je.
“Tek kad je Joško završio, shvatio sam da ne mogu stati na noge. Kao da mi je netko zabio nož u list, uhvatio me grč. Malo sam poslije skakutao po studiju i došao k sebi”, smije se. Otkrio nam je na što je potrošio osvojeni iznos od tadašnjih 115 tisuća kuna.
“Prvo što sam kupio bila je nova dječja autosjedalica. Kupio sam i robot za usisavanje, knjige, na svašta se trošilo. To je super novac za riješiti neke tekuće probleme, ali nije da baš rješava egzistenciju. Par investicija smo riješili u vrlo kratkom roku s tim”, rekao je Sven.
“Kolega me ucijenio, pa sam završio u kvizu Izazov”
Sven je već s tri godine čitao i gledao dokumentarne filmove, a bio je i rekorder u školskoj knjižnici po broju pročitanih knjiga. Uz to, oborio je rekord škole u koju je išao u brzini čitanja. No kaže da mu likovni nije išao, za razliku od njegove sestre, koja je taj predmet, kako kaže, rasturala. Bio je odlikaš u osnovnoj školi, no u srednjoj je shvatio što ga zanima.
“Jedini u razredu sam nažicao svoje da mi kupe Faunu Europe. Dosta brzo upijam informacije, to je moja prednost. Mogu proći kroz tekst brzo, a nešto mi i ostane u glavi. Iz predmeta koji su me zanimali sam imao 5, a iz drugih 3 ili 4. Nisam bio srednjoškolski superodlikaš, već sam se usmjerio na stvari koje su mi bile interesantne. To je neki put koji je tipičan za kvizaše”, kaže.
“Kao klincu Kviskoteka mi je bila jedna od najdražih emisija, no nisam televizijsko-kvizaški tip. Bio sam jednom na Izazovu kad sam bio brucoš jer me kolega Siniša ucijenio da će mi dati neke skripte koje su mi hitno trebale ako se odem testirati za tu emisiju”, priča nam.
“Nekoliko godina živio sam bez televizije”
“Išao sam se testirati i prošao sam tu selekciju, ali na kvizu nisam osvojio ništa. Od tada do 2022. nisam bio na TV kvizovima, a ta Potjera je bila slučajna”, kaže Sven i tvrdi da je par godina živio bez televizije. Kad je počela Potjera, on to nije ni znao jer nije imao na čemu gledati emisiju.
“Moj prvi pub kviz bio je 2014. godine. Svi ljudi koji su igrali taj pub kviz, 20-30 njih iz Zadra već je bilo na Potjeri, no ja sam to izbjegavao. Uvijek mi je bilo zanimljivije sjediti u kafiću i rješavati kviz u skupini nego biti individualni kvizaš. Čak i na natjecateljima poput Memorijala Mirka Miočića igrao sam u parovima, ekipni kviz, malo tematskih, ali ideja da rješavam pitanja individualno mi je užasno dosadna”, prisjeća se.
Marcelić je dio tri tima kad su u pitanju pub kvizovi: “Jedan je za našu pub kviz ligu koja je malo elitnija, za jače igrače s manjim brojem ekipa koje igraju dosta kompetitivno među sobom. Imam ekipu za jedan malo brojniji pub kviz u Zadru, klasični kviz – ako pobijedite, dobijete bocu nečega. Treća ekipa mi je za sportski kviz, gdje sam uglavnom lijevo smetalo osim za rukomet i američki nogomet i eventualno ako me još nešto pogodi sa strane.”
“U kvizaškom kontekstu najbolji sam s Mladenom jer smo igrali skupa”
“Na meni je da donesem dva-tri boda iz svojih područja, a ostale će netko drugi pokriti. Mogao bih odigrati neki opći kviz o sportu, no nisam ekspert u nogometu ni košarci. Društvene znanosti mi idu, znanosti koje nisu usko prirodne, geografija i povijest mi nisu teme koje su mi osobito interesantne. Specifičan sam kvizaš”, govori i dodaje da smišlja kvizove 4 ili 5 puta godišnje, kad mu je zabavno.
Svenu medijska eksponiranost nije strana. “Ogromna je prednost što sam bio nešto pred kamerama. Kad su bili izbori 2009., bio sam politički analitičar na RTL-u s dva puta po šest sati live programa. Imao sam i javljanja iz studija. Meni studio kao studio ne predstavlja problem, za razliku od drugih koji su snimali sa mnom kojima je to okruženje bilo problematično. U medijima sam već 15 godina.”
Tvrdi da su snimanja Superpotjere zabavna, a poslije s drugim lovcima ode na ručak i druženje. “Samo okruženje je stresno jer morate biti zabavni, pa onda rez, pa završna potjera koja je intenzivna, pa rez, pa onda imate dvije minute da dođete k sebi. Dobar sam sa svim lovcima. Čujemo se povremeno i družimo se na nekim kvizovima. Igrao sam jednom u Mladenovoj pub kviz ekipi, što u kvizaškom kontekstu znači da sam s njim najbolji”, priča nam.
Kakvi su lovci iza kamere?
Sven nam je otkrio i kakvi su lovci iza kamere. “Nismo tako ozbiljni kako se često misli. Stereotipi su da kvizaši nose naočale, introverti su i slično. Ima ljudi koji upadaju u stereotip, ali kao i svaki stereotip, donekle ima dimenziju, ali nije utemeljen na stvarnosti”, kaže.
Smatra da je zanimljivije biti lovac nego natjecatelj. “Kad si natjecatelj, uvijek je neki stres, nepredvidljivo je, ovisite o drugima. Moji kolege su pouzdani, malo griješe i teško ih je pobijediti. Ja sam bio u sve tri uloge i najzanimljivija uloga mi je bila kad sam bio lovac u Potjeri na ploči u humanitarnoj emisiji. To mi je bio razgovor za posao, to su mi rekli tek poslije”, priča nam.
Rođen je u Zagrebu, gdje je živio do svoje pete godine, a zatim se preselio u Zaprešić, gdje je živio do svoje 26. Živio je i u Austriji i Mađarskoj zbog stipendija koje je imao, a 2006. se preselio u Zadar, gdje je dobio posao. Kaže da mu odvojenost od sina nekad teško padne.
“Nisam vidio sina zbog posla mjesec dana, što je dosta teško emotivno palo meni, a i njemu. Ima tri godine, još mu nije jasno zašto mene toliko nema, no nisu mi sve obaveze toliki problem. Možda bi mi bio problem da sam lovac u Potjeri i to bih jako teško mogao hendlati. Balansiram svoj posao na sveučilištu s obiteljskim obavezama. Dijete ide u vrtić, moja mama pomaže”, govori.
“Najbolji savjet dao mi je Dean Kotiga”
Za sebe kaže da je teški introvert i da mu je ponekad problem pričati s nekim koga ne poznaje. “Možda na televiziji djelujem kao da sam poletan, ali nisam od nekog društva, što je malo paradoksalno jer se bavim disciplinom koja proučava društvo”, smije se.
U slobodno vrijeme Sven voli voziti bicikl po gradu, a posebno ga ispunjava igra s trogodišnjim sinom. “I čitam, gledam serije, odem u ribolov, sve oko mora mi je super. Na lignje isto odem, uspio sam 17 komada uloviti jednom prilikom”, hvali se.
Za kraj nam govori da je najvrjedniji savjet čuo od Deana Kotige. “Dean mi je dao najbolji savjet kao mentor. Shvatili smo da se bacamo na taj gumb kao luđaci, što nije dobra taktika i da moramo malo vidjeti tko je u čemu najbolji. Dean tvrdi da je bitnije da mi čujemo pitanja do kraja. Bolje biti siguran u odgovor nego lupati brzo. Izvrstan je kvizaš, među najboljima je u svijetu”, zaključio je, prenosi Index.hr.