Prošetali smo ulicama Zadra i upitali umirovljenike za mišljenje o mirovinama – koje su u Hrvatskoj i više nego mizerne, što nije dovoljno za dostojan život.
Dušanka Vitas (72):
– Primam 314 eura, a to je stvarno mala mirovina. Ne ostaje mi ništa kada platim obaveze. Preživljavam skupljajući plastične boce. Radila sam u Boris Kidriča 25 godina – kad je počeo rat firma je propala, otpustili su nas. Boce skupljam već dugo. Vladajućima poručujem neka nam povise mirovine da možemo živjeti. Pitam se hoće li umirovljenici doživjeti – taj dan kada će Plenković povećati mirovine.
– Imam 550 eura mirovine, po struci sam kuhar i radim privatno, da nije toga bilo bi – ‘ajme majko’. S ovakvim mirovinama ne može se ništa, pogotovo oni koji s društvom vole popiti kavu. Andrej Plenković govori da će povisiti mirovine, ali od toga neće biti ništa. Ako hoćeš biti lupež, ‘ajde u politiku.
– S 26 godina radnog staža – mirovina mi je 300 eura. S tim iznosom mogu podmiriti režije – i to je sve. Nisam optimist što se tiče budućnosti nas umirovljenika, shvatio sam da tu nema napretka. Plenković ja najavio povišicu? To je samo “obećanje ludom radovanje”. Postoje ljudi s mirovinom većom od tisuću eura, ali ima i onih koji nemaju ni jedan dan radnog staža – pa imaju mirovinu.
– Mirovina mi je nešto iznad 300 eura, s tim se ne može ništa. Kada platiš obaveze gladan si jer sve je poskupjelo. Snalazimo se, malo radim – manje jedem. Lažu nam kada obećavaju da će dignuti mirovine. Oni koji su otišli u mirovinu 90-ih – istjerani su iz svojih firmi, oštećeni su i pokradeni. Nemam puni radni staž jer su nas potjerali – radila sam u Bagatu. Tako je bilo i u Boris Kidriču, Mesoprometu, Otočanki… Nitko ne pita kako ljudi s malim mirovinama uopće preživljavaju.
– Mirovina mi iznosi 450 eura, od toga 150 eura potrošim na obaveze. 30 godina radila sam u Boris Kidriča. Glavešinama poručujem neka sebi smanje mirovine, a nama dignu.
