Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Pišući, dovršavajući knjigu Novinarska zanovijetanja, koju mi je pomogao objelodaniti Atletski klub Alojzije Stepinac posredstvom njegovog nekad uglednog atletičara, a danas vodećeg trenera Slobodana Miola Miolovića, sjetih se priče koju mi je Miol davno ispričao i koju bi grijeh bilo ne uvrstiti u ovu kolumnu.
– Bio sam siromašni momak iz Poličnika trenirajući samo o sendviču jer mi klub nije mogao više omogućiti. Jednom sam prolazio pored Ribljeg restorana u Foši u vrijeme kad su tamo ručavali košarkaši Zadra s Krešom Ćosićem. Velikan je ustao, došao do mene, uzeo me za ruku i posjeo među košarkaše rekavši kako ću od danas stalno tu ručavati. Krešu nikad prije nisam osobno susreo, a kamoli s njim pričao. Nisam ni znao da on zna za mene i moje probleme, a taj sveti čovjek mi je spasio i sportsku karijeru i zdravlje. Oduvijek mi je bio sportski idol, a od tada i životni jer me je svojom dobrotom učinio osobom da se i ja tako prema drugima odnosim.
Jesam li u pravu što sam ih istaknuo kao primjer ljudske dobrote i uzore mladim generacijama – na vama je prosuditi.