Uozbiljite napore u borbi protiv globalnog zatopljenja ili počnite pripremati sprovod Pariškog sporazuma, poruka je Ujedinjenih naroda uoči Međunarodnog klimatskog summita COP29 u Azerbajdžanu koji dolazi gotovo čitavo desetljeće nakon prijelomnog sporazuma u Parizu 2015. godine, a prenosi ju POLITICO.
Uozbiljite napore u borbi protiv globalnog zatopljenja ili počnite pripremati sprovod Pariškog sporazuma, poruka je Ujedinjenih naroda uoči međunarodnog klimatskog summita.
Trenutačno planovi i politike vode do stope zagrijavanja koja se nezaustavljivo kreće među iznimno visokih i po planet opasnih vrijednosti. Planet bi tako mogao biti najmanje 2,6 stupnjeva, a najviše 3,1 stupanj topliji nego u razdoblju prije industrijske revolucije, stoji u najnovijem izvješću izašlom u četvrtak.
Pariški sporazum na intenzivnoj njezi
Podsjetimo da su klimatski znanstvenici na klimatskom summitu u Parizu 2015. ustanovili da je potrebno ograničiti zagrijavanje Zemlje na 1,5 stupanj iznad temperature prije industrijske revolucije.
No, zaostajemo za ovim ograničenjima toliko puno, da je vrlo vjerojatno prekoračenje tog limita, ali ne samo njega, nego i onog pesimističnog, od 2 stupnja Celzija, upozorava UN.
Intenzitet i učestalost opasnih toplinskih valova, razornih oluja i drugih prirodnih katastrofa raste sa svakim iporastom temperature. Na tri stupnja toplijem planetu, govore znanstvenici, društvo će se suočiti s točkom bez povratka koja bi dramatično izmjenila cjelokupnu klimu i podigla razine mora zbog otapanja ledenih kapa.
“Ukoliko države ne implementiraju politike kojima su se zobvezale pridržavati ograničenja, i ne počnu ih provoditi istog trena, Pariški sporazum će kroz nekoliko godine biti mrtvo slovo na papiru, a s dva stupnja višom globalnom temperaturom bit će na intenzivnoj njezi”, priopćio je to Inger Andersen, direktor UN-ovog sektora za okoliš.
Raskorak obećanog i realnosti
Ovogodišnji raskorak od zadanih vrijednosti naziva se “emissions gap”, a procjenjuje i analizira zjapeću rupu nastalu između neefikasnih nacionalnih politika usmjerenih ka pokušaju izbjegavanja klimatske katastrofe i onoga što države u realnosti rade.
Predstavit će se na ovogodišnjem klimatskom summitu u glavnom gradu Azejrbedžana na 29. klimatskom COP summitu.
Tamo se mnoge države suočavaju sa zadatcima koji podrazumijevaju uguravanjem borbe brotiv klimatske krize u nacionalne proračune. No, već se na idućem, onaj koji se održava u Brazilu desetljeće nakon prijelomnog Pariškog sporazuma, očekuje od vlada da prilože nove i svježe načine na koje planiraju održati vrijednosti zadane 2015. godine.
U svjetlu tih nalaza, Andersen zaziva “dramatično snažnije” planove, poznatije kao nacionalno određeni doprinosi (NDCs) što podrazumijeva više financiranje za mjere ograničavanja klimatskih promjena kao i odgovorno vodstvo od najvećih zagađivača.
Pogrešan smjer
Svijet je već sada 1,3 stupanj topliji, a količina ispuštenih stakleničkih plinova nastavlja rasti. Od 2022. njihovo emitiranje je poraslo za dodatnih 1,3 posto.
Kao rezultat toga, ograničiti zagrijavanje na relativno siguran limit određen pariškim ciljevima postalo je teže, zahtijevajući čak i dodatno pooštravanje godišnjih smanjenja emisija od 7,5 posto ili 4 posto do 2030. za ograničavanje zagrijavanja na (i dalje visokih) 1,5C odnosno 2C.
Uz politike koje su trenutno na snazi diljem svijeta, svijet ide ka zagrijavanju od 3,1C do kraja stoljeća, kažu znanstvenici u izvješću. Mjere navedene u trenutačnim NDC-ovima, a koje nisu u potpunosti provedene, spustile bi to na između 2,6C i 2,8C.
Međutim, čak i najbolji scenarij od 2,6C predstavlja “katastrofalno” zagrijavanje s “oslabljujućim učincima na ljude, planet i gospodarstva“, upozorava UN.
Prema sva tri scenarija, globalne šanse da se zagrijavanje ograniči na 1,5 C su “gotovo ravne nuli”, pišu autori, što bi značilo globalne temperaturama “znatno iznad” te razine do 2050. i “šansom jedan prema tri da zagrijavanje već prijeđe dva stupnja.
Da bismo došli na put prema 1,5C, globalne bi emisije trebale pasti 42 posto do 2030. ili 28 posto za put do 2C – poruka je također uključena u prošlogodišnje izvješće, prikladno nazvano “Srušeni rekord”.
Novi NDC-ovi — koji bi trebali biti objavljeni u veljači 2025. — trebali bi uključivati mjere i ciljeve do 2035, piše POLITICO.
Do tada bi globalne emisije trebale pasti za 57 posto za 1,5C i 37 posto za zadržavanje globalnog zatopljena na 2C, prema ovogodišnjem izvješću, nazvanom “Nema više vrućeg zraka … Molim vas!”
Tko financira klimatske mjere?
Andersen je rekao da će diljem svijeta mjere za smanjenje emisija zahtijevati “minimalno šesterostruko povećanje” ulaganja, “podržano reformom globalne financijske arhitekture i snažnom akcijom privatnog sektora”.
Zemlje u razvoju, isključujući Kinu, zahtijevaju ogroman porast ulaganja, kaže se u izvješću, budući da se “ove regije već bore s javnim zdravstvom, ljudskim kapitalom, hranom i energetskom sigurnošću, rastućim dugom i političkim napetostima, a sve je to pogoršano klimatskim promjenama”.
Hoće li trenutačni NDC-ovi ograničiti porast globalnih temperatura na 2,6C ili 2,8C ovisi o financiranju. Niža brojka bi se dosegla u okviru takozvanih uvjetnih NDC-ova, što znači planove koji su ostvarivi samo uz dodatna financijska ulaganja. Dvanaest posto svih NDC-ova potpuno je uvjetovano, prema izvješću, dok još 21 posto sadrži uvjetne elemente.
Kako financirati klimatske akcije u zemljama u razvoju dominirat će raspravama u Bakuu. Do kraja COP29 zemlje bi se trebale dogovoriti o novom dugoročnom financijskom cilju koji bi zamijenio trenutni cilj od 100 milijardi dolara godišnje, koji je dogovoren 2009., a postignut tek 2022.
Financiranje osiguravaju zemlje koje su 1990-ih klasificirane kao industrijalizirane. Ali s obzirom na goleme potrebe za financiranjem – neke zemlje u razvoju željele bi vidjeti rast ulaganja u godišnji cilj na više od 1 trilijun dolara – kao i dramatične promjene u komparativnom bogatstvu zemalja i emisijama od tada, bogate zemlje bi željele da ekonomije u usponu, poput Kine, udjele više.
G20 mora preuzeti vodstvo
Primjer: Izvješće UN-a pokazuje da se Peking izjednačio s Europskom unijom u smislu povijesne odgovornosti — i Europska unija i Kina odgovorne su za 12 posto ukupnog ugljičnog dioksida emitiranog između 1850. i 2022. (Sjedinjene Države ostaju daleko ispred obje zemlje, čineći 20 posto ukupnih emisija kroz povijest.)
Općenito, G20 — koji se sastoji od industrijaliziranih zemalja poput EU-a i SAD-a, kao i Brazila, Kine, Indije, Indonezije i Saudijske Arabije — bili su odgovorni za 77 posto globalnih emisija stakleničkih plinova u 2023. godini.
Za razliku od toga, svih 55 zemalja Afričke unije činilo je samo 6 posto.
ŠEst najvećih zagađivača: 60 posto emisija
“Članice G20 s najvećim emisijama” morat će dramatično povećati djelovanje i ambicije sada i u novim obećanjima”, piše UN.
Uostalom, dok je cijeli G20 činio 77 posto prošlogodišnjih globalnih emisija, šest najvećih zagađivača među njima bili su odgovorni za više od 60 posto. U izvješću UN-a nema imena, ali autori se pozivaju na Kinu (30 posto), Sjedinjene Države (11 posto), Indiju (8 posto), EU (6 posto), Rusiju (5 posto) i Brazil (2 posto).
EU na dobrom putu?
Napredak među G20 je neujednačen: emisije u Kini porasle su 5,2 posto u 2023., dok su u EU-u pale za 7,5 posto; i dok je Kina mnogo naseljenija, njezine emisije po glavi stanovnika 2023. bile su 11 tona u odnosu na 7,3 tone u EU-u.
Emisije u SAD-u pale su za 1,4 posto, ali američke emisije po stanovniku ostaju druge po veličini s ogromnih 18 tona, što je odmah iza ruskih 19 tona. Indijske emisije su samo 2,9 tona po stanovniku, iako su i njezine ukupne emisije 2023. porasle za 6 posto.
I dok se za EU, primjerice, procjenjuje da je na putu da postigne svoje klimatske ciljeve, mnoge druge zemlje G20 nisu, piše N1.