Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili
Sve više
u jesen
unesen
u kiše
Tako je pisao besmrtni Cesarić , no nas su kiše poplavile dosta ranije. Velike suše pa katastrofalne poplave. Bogu smo, izgleda, teško skrivili. Kad naglas polako čitate ove prekrasne stihove čujete li kako u njima šume š i s i dočaravaju romorenje kišnih kapi po prozorskim staklima. Boja jeseni. Sjetno u duši. Sumorno.
Zanesoh se i odoh predaleko, no nije bez razloga jer želim o nesretnoj, sumornoj sudbini jednog darovitog slikara. Neki ljudi jednostavno nemaju sreće u životu, a kad su još uz to samozatajni, nesnalažljivi i neprobitačni , zaborav im je sudbina. Upravo tako dogodilo se s jednim od najdarovitijih hrvatskih slikara u povijesti Zadraninom Radivojem Kreinerom. Toliko je bio zapretan da se ne može naći njegov portret, neka fotografija ili bar jedna od njegovih izvrsnih slika. Kreiner je rođen u Širokoj ulici (Kalelargi) 1889. , a umro je u Rijeci 1953. U Kalelargi je već sa 17 godina izložio Portret žene, što je Grad prepoznao kao iznimnu darovitost i 1902. poslao ga na Akademiju likovnih umjetnosti u Prag na školovanje kod Vlahe Bukovca (na fotografiji, op.a.).
Tu je njegov talent buknuo i svake je godine na studijskom natječaju odnosio prvu nagradu. Prebačen je na specijaliziranu akademiju kod najvećih čeških slikara. Diplomirao je 1908. i odmah izlagao na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi uz Bukovca, Medovića, Rendića, Meštrovića, Vidovića, Račkog i druge.I pored toga za njegovo slikarstvo zanimanja nije bilo. Nije ga imao tko pogurati (ili nije htio) , a sam nije to znao i spoznaja da je odbačen i zaboravljen “ubila” ga je te je sa slikanjem prestao i posvetio se pedagoškom radu. Umro je u 64. potpuno zaboravljen.
