NE SPAVA SE MIRNO Hoće li istražitelji uskoro pokucati na vrata Dukića i Karamarka?

Mnogi se od vas zasigurno sjećate još iz osnovne škole one dječje pjesme Dragutina Tadijanovića „Nosim sve torbe, a nisam magarac“. Pjesma govori o dječaku koji je do ušiju zaljubljen u djevojčicu Jelu. Svaki put kad krene igra „Tko je magarac“, on vikne „stavite torbe na me“ i tako nosi svih tridesetak torbi, ali to rado čini jer je među njima i torba njegove Jele, zbog koje sve to zapravo i čini.

No, pustimo na tren ovu pjesmicu i prijeđimo na neke aktualne asocijacije o magarcu i torbama. S obzirom na silne torbe novaca koje su se iz gradskoga proračuna u obliku pozajmica prelile na račun posrnulog HNK Zadar, prema informacijama kojima raspolaže Antena, gradski revizor Krešimir Karamarko i njegov šef gradonačelnik Branko Dukić nemaju razloga za miran san. Grad je ovoj udruzi pod imenom HNK Zadar odobrio i isplatio višemilijunske (kunske) iznose i to po skandaloznim uvjetima. Naime, prilikom ugovaranja tih vrtoglavih iznosa koje su platili porezni obveznici ovog grada, gradonačelnik Dukić je od strane HNK Zadar prihvatio jamstva koja su više nalik britanskoj komediji, nego ozbiljnom osiguranju povrata pozajmice kakvo bi trebala tražiti jedinica lokalne samouprave. Prema provjerenim informacijama koje smo dobili iz Grada taj je novac Dukić dao HNK Zadar po načelu „majke mi, vratit ćemo vam lovu“ (ako ovo nije istina, neka nas demantiraju pa ćemo egzaktno i u detalje objasniti taj smiješni instrument osiguranja koji je Dukić prihvatio kao jamstvo da će se pozajmica i vratiti).

Ali, ako već Dukić tako nesebično i širokogrudno financijski tovi ovu udrugu pod imenom HNK Zadar koja, nažalost, više sramoti nego uzdiže tradiciju zadarskog nogometa, onda je barem bila dužnost glavnog gradskog revizora, pročelnika Krešimira Karamarka da radi svoj posao. On je po prirodi svoga zvanja i po zakonu, kao revizor trebao upozoriti i spriječiti da se tako veliki iznos javnog gradskog novca pod takvim smiješnim uvjetima uplaćuje jednom klubu kojega navodno preuzima navodni investitor Mark Ivančić (namjerno pišemo „navodni“ jer se do danas nitko nije osvjedočio da je taj investitor nešto konkretno investirao u zadarski nogomet).

Da između Dukića i Ivančića postoji neka tajna veza (čitaj neka silna privrženost) – u to smo se već uvjerili jer je Ivančić od prvoga dana Dukićev vojnik Ryan. Ali, kako razumjeti našeg revizora Krešu!? Nije on magarac iz pučkoškolske pjesme, čovjek je odrastao i obrazovan, obnaša odgovornu pročelničku funkciju u Gradu, ali ipak nosi sve „torbe“ koje na njega natovari Dukić, pa tako i onu za Marka Ivančića. Revizor Krešo za kojega i sami djelatnici u Gradu kažu kako se samo formalno bavi svojim temeljnim poslom, a u stvarnosti je okupiran glavnim zadatkom – Ivančićevim HNK Zadrom – osim što je dobar dio svog radnog vremena doslovce provodio u prostorima kluba – kada nije u klubu on poput potrčka ili osobnog Ivančićevog batlera (da ne kažemo poput Tadijanićevog magarca), vodi australskog burger-king povratnika oko grada tražeći za ovog investitora parcele ili ga „za ručicu“ vodi u Elektru, Vodovod itd. kako bi mu pomogao/ubrzao papirologiju za dobivanje priključka za investitorove lokacije i tome slično.

Naši izvori z Grada kažu da bi bilo poštenije da revizora plaća burger-king ili australski iseljenici, ali kako „investitor“ ne plaća ni vezano za nogomet, a kamoli osobne batlere, očito je da revizora Krešu za te poslove ipak plaća Grad, odnosno zadarski porezni obveznici.

Po informacijama koje smo dobili od istih izvora, Dukić i Karamarko su svjesni da je vrlo izgledan dolazak istražitelja u Grad koji bi trebali pročešljati financijske transakcije između Grada i HNK Zadar, kao i uvjete pod kojima su ti novci odobreni udruzi/klubu te jesu li ta sredstva namjenski utrošena. Jer, revizor Krešo Karamarko mora jako dobro znati kada se, kako i pod kojim uvjetima osiguranja može posuditi javni novac. U slučaju transakcija između Grada Zadra i HNK Zadar nisu zadovoljena temeljna revizorska načela ni zakonski uvjeti već je riječ o klasičnom primjeru pogodovanja i samovolje gradske vlasti na čelu s Brankom Dukićem (primjera radi, neke udruge su Gradu morale vratiti iznose od pišljivih par stotina eura zato što nisu imale dokaze o namjenskom trošenju istih, a ovdje je riječ o stotinama tisuća eura).

Iz svega je razumljivo da Dukić i Karamarko s razlogom strahuju kada će im istražitelji pokucati na vrata. Zato nam pojedini djelatnici iz zgrade na Narodnom trgu kažu kako je teško pogoditi da li se Krešu Karamarka rijetko vidi na radnom mjestu jer ne dolazi zbog straha ili ga pak nema zato što je jako zauzet jer „nosi sve torbe, a nije magarac“.

Naravno, sve pod blagoslovom i nalogom gradonačelnika Branka Dukića, a u interesu njegovog ortačkog savezništva s australskim povratnikom.

Naš legendarni pjesnik Dragutin Tadijanović napustio nas je 2007. godine. Da je kojim slučajem imao priliku upoznati bizarnu ortačku priču o Kreši, Branku i Marku, vjerojatno bi se složio s parafrazom svojih stihova posvećenih „dječaku Kreši“, a koji bi mogli izgledati ovako:

Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!

I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Markovu torbu.Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe.

Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Branka!…Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna…
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši…