Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je dana 3. rujna 2024. donio, a dana 26. rujna 2024. objavio odluku o nedopuštenosti zahtjeva podnositeljice.
U lipnju 1999. godine Porezna uprava ishodila je založno pravo na nekretnini u vlasništvu majke podnositeljice radi osiguranja naplate poreznog duga u iznosu od otprilike 11.000 eura. Kroz godine, porezni dug majke značajno se povećao, a ona se preselila u Njemačku i više nije imala prihode u Hrvatskoj. Štoviše, 2004. godine majka je podnositeljici darovala svu preostalu imovinu, uključujući i predmetnu nekretninu.
Država je 2005. godine pokrenula građanski postupak protiv podnositeljice, tražeći da se utvrdi da ugovori o darovanju imovine između nje i majke ne proizvode učinak prema državi, a kako bi se namirio porezni dug koji je tada iznosio otprilike 40.000 eura. Podnositeljica je tijekom postupka priznala da je znala za dug svoje majke kad je prihvatila darovanje. Unatoč tome godinama je osporavala porezni dug majke i osnovanost tužbenog zahtjeva.
Nakon što je majka podnositeljice 2014. godine postigla nagodbu s poreznim vlastima i podmirila svoj dug, država je povukla tužbu, no tražila je naknadu svojih troškova postupka. Podnositeljica se nije usprotivila povlačenju tužbe no tražila je da joj država nadoknadi njene troškove. Smatrala je da se, time što je njezina majka podmirila porezni dug, ne može smatrati da je udovoljeno tužbenom zahtjevu. Također je tvrdila da država nije povukla tužbu odmah nakon što je njezina majka podmirila porezni dug te da se oba uvjeta moraju ispuniti da bi državi bili dosuđeni troškovi.
Prvostupanjski sud je presudio da podnositeljica državi mora platiti troškove postupka u iznosu od 45.500 kuna (otprilike 6.038 eura), zaključujući da je povlačenje tužbe uslijedilo odmah nakon što je dug namiren te da nije odlučno to što dug nije podmirila podnositeljica već njezina majka. Podnositeljica se žalila, ali su svi njezini pravni lijekovi bili neuspješni, uključujući i ustavnu tužbu.
Podnositeljica je pred Europskim sudom prigovarala povredi prava na pošteno suđenje, prava na djelotvoran pravni lijek i prava na mirno uživanje vlasništva zbog navodno arbitrarne odluke domaćih sudova kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu i naloženo joj podmiriti troškove postupka.
Prilikom razmatranja predmeta, Europski sud je prihvatio nekoliko ključnih argumenata zastupnice Republike Hrvatske pred tim Sudom. Konkretno, ocijenio je da stajalište hrvatskih sudova, prema kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu te je tužba povučena odmah nakon toga, nije bilo proizvoljno te da je bilo u skladu s praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Nadalje, utvrdio je da je podnositeljica znala za dug svoje majke te da je njezino prihvaćanje darovane imovine, znajući za postojeći porezni dug, doprinijelo pokretanju spora, uslijed čega je podnositeljica svjesno preuzela rizik snašanja parničnih troškova. Unatoč svemu tome, podnositeljica je tijekom postupka predlagala brojne dokaze kako bi osporila tužbeni zahtjev čime je značajno povećala troškove postupka, zbog čega troškovi koji su joj naloženi platiti nisu nerazumni, osobito u usporedbi s visinom poreznog duga.
Slijedom svega navedenog, ocijenio je zahtjev podnositeljice očigledno neosnovanim.
