Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je dana 5. rujna 2024. objavio odluku u predmetu Strancarić protiv Hrvatske, u kojoj je utvrdio da je zahtjev podnositeljice nedopušten.
Podnositeljica zahtjeva prigovarala je povredi prava na nepristrano suđenje pred Ustavnim sudom obzirom da je u donošenju odluke o njezinoj ustavnoj tužbi sudjelovao sudac tog suda A.A., koji je ranije presudio u parničnom postupku koji se vodio protiv nje i na čiji rad se tada prituživala.
Europski sud je naveo da prigovor podnositeljice u vezi s postojanjem osobne pristranosti suca A.A. počiva na pretpostavci da je on bio svjestan pritužbi podnositeljice podnesenih protiv njega dok je bio sudac Općinskog građanskog suda. Utvrdio je da je sudac mogao znati samo za dvije pritužbe, onu koju je podnio odvjetnik podnositeljice i onu koju je podnositeljica podnijela Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Međutim, iz odluke Povjerenstva nije se mogao razaznati identitet podnositelja prijave, jer je u njoj bilo samo naznačeno da je odluka donesena po „neanonimnoj“ prijavi podnesenoj protiv suca A.A. u vezi s njegovim postupanjem u postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu. Sudac A.A. se iz sadržaja te odluke nije mogao sjetiti tko je podnositeljica i shvatiti da će odlučivati o njezinoj ustavnoj tužbi, tim više što podnositeljica u svojoj ustavnoj tužbi nije niti spomenula parnični postupak u kojem je sudio taj sudac. Stoga je Europski sud utvrdio da ta okolnost sama po sebi ne može pobiti pretpostavku nepristranosti suca A.A. prema subjektivnom testu.
Što se tiče objektivnog testa, Europski sud je utvrdio da podnositeljica zahtjeva nije podnijela nikakve dokaze iz kojih bi proizlazilo da je sudac A.A. izrazio bilo kakve stavove u vezi s njezinom pritužbom Povjerenstvu, a kamoli pokazao neprijateljstvo ili želju za osvetom. U odnosu na pritužbu koju je podnio punomoćnik podnositeljice, sudac A.A. zanijekao je bilo kakvu namjeru vrijeđanja punomoćnika, a nakon detaljnog ispitivanja predsjednik Općinskog građanskog suda u Zagrebu utvrdio je da navodi odvjetnika nisu osnovani. Nadalje, od podnošenja te pritužbe do donošenja odluke Ustavnog suda prošlo je oko 17 godina.
Europski sud je dodatno utvrdio da se u parničnom postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, odlučivalo o postojanju obveze podnositeljice da podmiri dug prema S.K., dok se u postupku pred Ustavnim sudom odlučivalo o ustavnosti rješenja o ovrsi kojom je naložena prodaja kuće podnositeljice radi otplate kreditnog duga prema banci. Jedina veza između ova dva postupka bila je u činjenici da se dug S.K.-u trebao namiriti i u ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu prodajom kuće podnositeljice. Međutim, podnositeljica se u ustavnoj tužbi ni na koji način nije pozvala na presudu iz parničnog postupka koju je donio sudac A.A., već je samo napomenula da je ovrha prodajom njezine kuće također određena zbog njezinih dugova prema S.K. Stoga Europski sud nije mogao zaključiti da su postupci pred navedenim sudovima bili tako suštinski povezani da su doveli u pitanje nepristranost suca A.A.
Naposljetku, Europski sud nije prihvatio niti tvrdnju podnositeljice da se sudac A.A. trebao sam izuzeti iz postupka pred Ustavnim sudom jer u ovom predmetu nije ostvaren niti jedan od razloga za obvezno isključenje suca propisan člankom 71. Zakona o parničnom postupku. Štoviše, ništa ne upućuje na to da je sudac A.A. trebao obavijestiti predsjednika Ustavnog suda o postojanju okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost u skladu s člankom 72. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku, niti se njegov propust da to učini može smatrati pokazateljem njegovog nedostatka nepristranosti.
Stoga je Europski sud utvrdio da je zahtjev podnositeljice nedopušten jer je očito neosnovan.
