Otok Iž, komadić kopna koji je tako blizu, a opet tako daleko od svog najbližeg velikog grada, Zadra, jer ih osim „dva mora“ dijeli i dugi otok Ugljan, tipičan je otok zadarskog arhipelaga.
Naseljen je od prapovijesti, na njemu je stanovništvo oduvijek bilo suočeno s izoliranošću, pa je usmjereno na one prirodne resurse koji su bile na otoku: nešto malo plodne zemlje za poljoprivredu ili stočarstvo, maslinarstvo, pa more kao važan izvor hrane… „Usidren“ na putanji mnogih trgovačkih brodova koji su plovili Jadranom, Iž je dao i generacije sposobnih pomoraca. Ali, po jednoj su djelatnosti žitelji otoka Iža bili sasvim posebni i prepoznatljivi.
Slavna povijest lopižara otoka Iža
Lončarstvo, izrada upotrebnih predmeta od gline, koje je u slučaju otoka Iža još davno brendirano kao Iška keramika, bila je ona vještina po kojoj su Ižani kroz povijest bili poznati po cijelom Jadranu, njegovim otocima, priobalju, pa i duboko na kopnu. Prvi zapis o Iškoj keramici datira još iz 1530…
Iški lopižari, kako su se tko zna kad nazvali lončari s otoka Iža i to po lopižu, keramičkoj zdjeli za kuhanje hrane, samo jednom od brojnih predmeta koje su za svakodnevnu upotrebu, za svoje potrebe, ali i za prodaju ili trampu za kakve druge vrijednosti, izrađivali od gline koju su pronalazili na svom otoku. Mukotrpan posao vađenja gline i njezinog miješanja s kamenom škriljevcem, pa onda formiranje predmeta na ručnom lončarskom kolu te na kraju paljenje izrađenih predmeta na velikim lomačama bilo bi okrunjeno prodajom vrijednih predmeta te bi se time povećao skromni kućni proračun.
Lopiži u kojima su kuhali hranu na otvorenoj vatri, peke (čripnje) za pečenje kruha, mesna ili riblja jela, velike posude za čuvanje maslinova ulja i soljenje srdela, mala keramička kuhala sa žeravom koja bi nosili ribari kako bi na brodu pripravili kakvu marendu, pa čak i posude u kojima bi tinjala vatra kako bi se ugrijale promrzle ruke berača maslina…bili su tek dio predmeta koje su za svakodnevne potrebe izrađivali Ižani.
Neki od tih, davno izrađenih predmeta danas se čuvaju u dragocjenoj Muzejskoj zbirci u mjestu Veli Iž. Iako je nekad na otoku bilo 30, 50 pa i 70 lopižara, danas se tim poslom nažalost nitko stalno ne bavi iako je Tradicijsko lončarstvo otoka Iža 2009. godine proglašeno nematerijalnom kulturnom baštinom Republike Hrvatske. A istu nacionalnu vrijednost ima čak i jedno jelo: Iški lopiž, gulaš od janjetine, graška i boba. Tako da naziv ,,Iški lopiž” ima dvostruko značenje – istovremeno je i zdjela i jelo… Bez obzira na poštovanje koje se iskazuje ovom tradicionalnom te sasvim posebnom i vrijednom zanatu koji vrlo često postaje i umjetnost, neke su druge društvene okolnosti, poput migracija s otoka, dovele do njegovog odumiranja.
Pepi, posljednji iški lopižar i Nika, prva iška lopižarka
Posljednji iški lopižar Predrag Petrović Pepi preminuo je 2015. godine. Veći dio godine provodio je u svojoj maloj radionici-suvenirnici s brojnim keramičkim predmetima te je tako održavao na životu slavu Iške keramike. Srećom, s Pepijem nije u potpunosti nestalo lopiža na Ižu. Njegova kćer Nika Petrović Grilc naučila je od oca još u djetinjstvu tehniku tradicionalnog iškog lončarstva i tako postala prva žena u povijesti koja se bavi ovom djelatnošću. Nika se životno opredijelila za primijenjenu umjetnost pa sad dovršava doktorat na Fakultetu primijenjene umjetnosti u Beču, ali ljeta provodi u obiteljskoj radionici na Ižu, izrađujući tradicionalne predmete od keramike. Znanje koje je naučila od oca proširuje učeći od drugih, primjerice od kineskih keramičara, a do sada je ostvarila dvadesetak samostalnih i skupnih izložbi jer lončarstvo podiže s razine zanata na razinu umjetnosti.
Po konobama, tinelima i magazinima kuća na Velom Ižu još uvijek ima skrivenih iških lopiža i drugih predmeta od keramike iz davnih i slavnih vremena, a ponekad oni i posluže svojoj svrsi. Tako i u Konobi „Kod Barbe“ na rivi Velog Iža, tik uz sačuvano staro kameno kolo iz iške uljare za preradu maslina, vlasnici Lori i Boško Sutlović ponekad po narudžbi svojih gostiju znaju na otvorenoj vatri u keramičkoj zdjeli, lopižu, skuhati kakvo dobro jelo. Važno je znati da je svaka takva zdjela imala svoju namjenu: u jednoj su se kuhala mesna, a drugoj riblja jela. Bračni par Sutlović najviše voli pripraviti kakav dobar brudet od miješane ribe, svježeg ribarskog ulova kojeg nabavljaju od ribara koji ujutro pristane na išku rivu.
Rak grmalj u lopižu obitelji Sutlović
Brudet, gusta riblja juha s komadima ribe, jedno je od omiljenih i tipičnih jela Dalmacije, pa i zadarskog kraja. Osnovni recept za ovo jelo je jednostavan, ali je ljepota brudeta u različitostima: koliko je kuhara na Jadranu toliko je i vrsta brudeta. Da, svi koriste crveni luk i češnjak, vino, peršin i rajčice, u svježem ili u obliku paste, ali drugačiji sastojci i način kuhanja, pa i kuharsko znanje i iskustvo, svakom brudetu daju njegovu vlastitu osobitost, što znači da nikad nećemo pojesti dva ista brudeta.
Ovaj u Velom Ižu, kod bračnog para Sutlović, različit je od drugih bar po dva važna detalja. Skuhan je u lopižu koji osigurava jednaku temperaturu jela koje se kuha za cijelo vrijeme pripreme. Pečena glina će se ugrijati do točno određene temperature ma koliko jaka vatra bila i neće doći do neugodnog zagaranja na dnu zdjele.
Drugi važan detalj su riblji sastojci: u zdjeli su se skupa našli odresci ugora, morskog psa, škampi i, kao najvažniji sastojak za savršeni „šug“, gustu riblju juhu, rak grmalj (kosmelj). Iako ima brojne rođake po svim svjetskim morima, ovaj rak snažnih i opasnih kliješta punih ukusnog mesa jelu daje osobit i snažan morski okus. Živi po plićacima, u kamenim rupama, na rubu plime i oseke, nema osobito gospodarsko značenje jer nema ozbiljnog alata kojim se lovi, osim ručno noću, ali je baš u brudetu zlata vrijedan.
Znala je to dobro i gospođa Lori Sutlović kad je drugoj ribi pridružila grmalja s tim da mu je prije razbila čvrsti oklop kako bi se dragocjeni sastojci njegova tijela sljubili s pirjanim lukom, crnim vinom, prošekom i pastom od rajčice. Naravno, neizostavno je vrhunsko iško maslinovo ulje, malo peršina, soli i papra…i nakon nešto više od sata kuhanja brudet je mogao na tanjure na kojima je već bio prilog – topla i kremasta palenta.
A sa svakim tako bogatim i moćnim morskim zalogajem kao da smo usvojili i ponešto slavne povijesti neponovljive Iške keramike…(TZG Zadra/Like Zadar)
