PJESME U BOJI EMANUELA VIDOVIĆA; Stvari zatečene u govoru kojima treba prilaziti na prstima

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili

Kad je 1954., godinu dana nakon smrti slikarskoga genija Emanuela Vidovića, u Zadru postavljena izložba njegovih slika ( na fotografiji Slikareva soba; op.a) Zadrani su na nju masovno pohrlili jer bio je to najveći događaju u kulturi našega grada nakon okončanja rata. Velike zasluge za takvu posjetu izložbi pripadaju zadarskom pjesniku Slavku Mikolčeviću koji je izložbu doživio kako samo veliki pjesnik može doživjeti velikog slikara.
Pjesnici i slikari žive isti život gledajući ga na različit način. Evo isječka iz Mikolčevićava povećeg osvrta na izložbu:
– Ovih dana u našu Galeriju umjetnina treba ulaziti na prstima: preko stotinu pjesama u boji, izložbenih eksponata E. Vidovića ispunilo je neobičnom tišinom njezine dvorane.
Tišinom koja ne podnosi ni riječi u šapatu ni šum…Tišina koja se hlapi iz starih tihožitija, enterijera, natirmorta i jednako tako tihih eksterijera, smirila je u galeriji sav onaj zatečeni žamor imena i tehnika prijašnjeg šarolikog umjetničkog društva i sada se u tom hramu umjetnosti osjeća prisustvo samo jednog majstora i čuje samo jedno ime – Emanuel Vidović, Emanuel Vidović…
Slavko Mikolčević živio je Zadar 64 godine. Došao je koncem rata s 25 i ostao za vječnost. Počiva na Belafuži.