NEZADRANI O ZADRU Ivan Bogdanović (Udruga slijepih Split): ‘Zadar ima ono nešto, što se riječima teško može opisati’…

Prije petnaestak godina prvi sam put posjetio Zadar kao već formirana osoba, i već tada mi se grad svidio jer je imao ono nešto, što se često riječima ne može opisati…

Zadar. Inspiracija mnogima. Nezaboravan svima koji barem jednom u životu prođiraju njegovim ulicama, prošetaju Kalelargom, uskim kaletama, mostom, trgovima,  promatraju zalazak Sunca i izlazak Mjeseca, poslušaju tonsku skalinadu Morskih orgulja, ili su se zaljubili  uz hitove Ivčića, Grdovića. Maršana, Jelenkovića, pogledali u Jazinama ili na Višnjiku utakmicu KK Zadar.

Tek mali dio njih mnogobrojnih zamolili smo da nam kažu, napišu, upravo nešto o Zadru, kako ga doživljavaju, kako su ga doživjeli, što im se sviđa, što možda ne, dođu li kada u Zadar, što ih možda veže uz Donatov, Krševanov, Šimunov, Zoilov, Stošijin grad…

Mr. sc. Ivan Bogdanović, iako slijep, pomoću posebne aplikacije za slijepe osobe potpuno sam obilazi gradove u RH. Pa tako naravno i – Zadar. Osim što voli putovati skočio je i bungee jumping s Masleničkog mosta, zip line na Cetini u Omišu, skiwalk s Poljuda. Kada smo kod popularne ‘nogometne školjke s one strane Marjana’, dodajmo kako vodi i navijačku sekciju Udruge slijepih Split pod nazivom ‘Slijepo vjerni’ i redovno posjećuje utakmice Hajduka. A Zadar? Zadar iskreno -obožava!

-Iako sam još kao dijete posjetio Zadar, moje prve asocijacije na taj grad u mladosti su vezane uz sport, odnosno uz KK Zadar i Tornado, kao i uz nogometni klub Zadar, famoznu 2004. i 2 boda otkinuta Dinamu na Stanovima zbog kojih je Hajduk osigurao titulu prvaka-prisjeća se Ivan. I nastavlja…

-Prije petnaestak godina prvi sam put posjetio Zadar kao već formirana osoba, i već tada mi se grad svidio jer je imao ono nešto, što se često riječima ne može opisati. No, na taj ću se osjećaj nešto kasnije vratiti. Prošlo je puno godina bez da sam dolazio u Zadar, ali 2021. sam odlučio pokušati ispuniti životni poduhvat, i kao slijepa osoba potpuno samostalno boraviti u 5 hrvatskih gradova po nekoliko dana, samostalno se kretati i istraživati ljepote grada. Za početak životne avanture sam odabrao baš Zadar. I to, spavajući na Kolovarama i obilazeći grad uzduž i poprijeko, pa se stara ljubav mene prema Zadru ponovno rasplamsala- priča nam. Od tog dana još nekoliko puta je samostalno dolazio u naš grad i upijao sve one osjećaje koji su mu od 2010. bili udahnuti u životne sokove, duboko utisnuti do dan danas,..

-Moj najdraži dio Zadra je Zoranićev trg, nožda će to nekima biti čudno ali to je onaj osjećaj kojeg ne možeš riječima opisati, koji te jednostavno zapljusne i na tome ostane, iako sigurno ima ljepših lokacija. I da, sigurno da bi se spomenuti trg mogao i bolje iskoristiti u promidžbi grada. No, kad sam prvi put sa štapom došao i stao na njega doživio sam neku tako finu akustiku koja je u meni rasplamsala posebnu ljubav prema tom trgu u centru Zadra –  pojašnjava Ivan.

-Pošto sam pola života u aktivističkim vodama bitno mi je surađivati sa što više kvalitetnih aktivista, koji svojim primjerom rade na poboljšanju prava i mogućnosti osoba s invaliditetom. Koji svojim životom senzibiliziraju javnost. Još od pokojnog Denisa Rudića, preko književnice Mirjane Mrkele, do u posljednje vrijeme vrlo aktivnog Antonija Milanovića, Zadar je uvijek imao aktiviste s kojima se možda u svemu i nisam slagao, ali im nikada ne bih mogao poreći entuzijazam, uspješnost. I da mi je gušt surađivati s njima. Sve u svemu, drago mi je doći u Zadar, vidjeti, doživjeti, da se grad razvija, da su ljudi spremni pomoći, a komunalnih problema ima u svakom gradu i građani svakog grada misle kako njihova administracija nije dovoljno sposobna da te probleme rješava. Ali, to je tema za mnogo širu raspravu…- zaključit će Ivan.  Bogdanović, magistar povijesti i filozofije iz Seoca pokraj Omiša, potpuno je slijep od rođenja. Budući mu svi pokušaji medicinara da mu se vid povrati i u Hrvatskoj i u inozemstvu nisu nažalost urodili plodom, liječnici u Moskvi 1995. godine su mu pomogli,  pa sada ipak barem vidi obrise, konture i koliko toliko su mu olakšali život koji usprkos svim preprekama kakvih posvuda ima-  ‘udiše punim plućima’. (PL)