Kada je riječ o nasilju u obitelji, u našoj se državi još uvijek nije promijenila najosnovnija stvar – nasilnici ostaju u kući, a žene bježe u skloništa. Ista je situacija i u skloništu za zlostavljane žene i djecu u Zadru koje, kada dođu u ovu kuću, prvo što pitaju je – zašto je nasilnik u našem domu, a ja se moram skloniti ovdje?
Ovu rečenicu prenijela nam je voditeljica Male kuće koja skrbi o zlostavljanim ženama i njihovoj djeci, Gordana Markulin Ježina, pojašnjavajući kako je to pitanje prvo kojega žene postavljaju kada dođu u sklonište.
Naime, puno je udruga socijalne skrbi koje u ovom trenutku čekaju izglasavanje proračuna kako bi dobile sredstva za rad, no jedna od onih koje najviše ovise o sredstvima Grada je Mala kuća. Zlostavljanim ženama i djeci mora se osigurati sva pomoć, materijalna i psihološka, a što prije im treba i gradski stan s obzirom da je potreba za sigurnim kućama sve veća.
U ovom trenutku Mala kuća pruća utočište za čak šestero žena s djecom, a ima i onih koje na kraće vrijeme dođu iz drugih sredina jer su tamošnje sigurne kuće prekapacitirane.
– Dobivamo ono najnužnije za naše funkcioniranje, a sve ostalo, poput projekata, sada stoji. To je katastrofa, već dvije godine stagniramo sa svim našim projektima i programima. Srećom, dobivamo sredstva za sklonište jer žene i djeca moraju imati osiguranu hranu i ostalo, no sve drugo nam je na čekanju. Od jedne smo donacije uspjeli napraviti program kojim pomažemo djeci koja trebaju pomoć u učenju, no to je trajalo tri mjeseca, kaže gospođa Markulin Ježina.
Trenutno u sklonišu imaju šestero žena s djecom, no i dalje imaju problem hitnog zbrinjavanja novih slučajeva:
– Te nam žene ostaju jednu ili više noći i onda odlaze obitelji ili u drugi grad, a nama je osobito važno ne remetiti ritam rada s našim korisnicama koje su ovdje dulje vrijeme i koje su već zaživjele u našem programu. Nužno bi nam trebao stan u koju bismo na nekoliko dana mogli smjestiti obitelji koje trebaju hitan smještaj. Grad nam je ponudio dva stana, međutim, nisu adekvatni, a mi nemamo novca za njihovu obovu. Postoje posebni zahtjevi oko opreme prostora za žrtve obiteljskog nasilja koji moraju imati dva ulaza i izlaza, kamere i kompletan video-nadzor, a mi to sami ne možemo financirati, ističe voditeljica Male kuće.
U skloništu se susreće s vrlo ružnim situacijama zlostavljanih žena koje su doživljavale najrazličitije vrste nasilja, od fizičkog, do ekonomskog i psihičkog.
– Kada dođu u naše sklonište, žene najprije pustimo da se oporave, a onda počinjemo raditi s njima kako bi se počele osjećati sigurnima. Nakon određenog vremena stanu na noge i jako su rijetke one koje se vraćaju nasilnicima. I koja god dođe u sklonište uvijek pita “zašto ja moram izići iz svog stana, a on će nakon pritvora kući gdje će se braniti sa slobode”. Novi je zakon to malo poboljšao i nadam se da će zaživjeti jer mi nemamo loše zakone, ali oni nisu zaživjeli, a sudovi su dosta spori, poručuje na kraju voditeljica Male kuće.