Tog kišnog dana, 7. lipnja 1993. na autocesti u Njemačkoj skončao je u snu, na suvozačkom sjedalu Golfa koji je vozila njegova djevojka Klara Szalatny i doživjela prometnu nesreću.
Tog dana Hrvatska je stala. Mlada država izgubila je jednog od svojih najvećih junaka, najomiljenijih sinova, čovjeka koji je bio inspiracija milijunima, a hrvatska košarka više nikad nije bila ista.
Otišao je kad je, igrački gledano, bio u najboljim danima, s 28 godina. Za njim je već bila veličanstvena karijera, puna trofeja, medalja, pobjeda i koševa. Ali i pred njim je bilo još toliko toga. Taman se etablirao u NBA ligi, u kojoj je bio na idealnom putu od egzotičnog fenomena do legitimne superzvijezde.
Smrt je tu veličanstvenu karijeru prekinula baš kad je ulazila u zenit. Već je napravio jako, jako puno, a mogao je još i puno više.
Baš zbog tog pitanja na koje nikad nećemo dobiti odgovor, što bi bilo kad bi bilo, Draženov lik i djelo prekrila je aura mističnosti, a ta mističnost pretvorila se u mit. Većini Hrvata nitko neće nikad moći dokazati da je od njega bilo i boljih i većih košarkaša. Dražen je otišao kad je bio na vrhu, a tragedija ga je zauvijek ostavila zamrznutog na vrhu metaforičkog Olimpa u mislima svakog od nas.
Da je još poživio, da je igrao do 35. godine, kako je najavljivao, vjerojatno bismo ga pamtili “samo” kao najvećeg hrvatskog i europskog košarkaša svih vremena. Ovako u srcima i mislima svojih nebrojenih obožavatelja on ima puno važniju i uzvišeniju ulogu. U toj mjeri da su se mnogi nakon njegova odlaska ostavili košarke, koja se nikad zapravo nije oporavila, a nad njom i danas stoji njegova sjena, iz koje se bez njega nema snage izvući.
Mit o Draženu ima čvrste temelje
Ali ako se fokusiramo samo na ono što je napravio prije tog kobnog 7. lipnja 1993., vidjet ćemo da ta mitologija nije na klimavim nogama. Ona nije samo zabluda malog, iskompleksiranog Hrvata, koji se hrani tuđim uspjesima i doživljava ih kao svoje.
Dokaz toga je sve ono što je napravio i što je predstavljao prije smrti, odnosno njegovo naslijeđe među ljudima koji za njega nisu bili toliko emotivno vezani, odnosno koji su njegov lik i djelo gledali sigurni od poplave emocija koja je prekrila Hrvatsku nakon te proklete nesreće.
Ovo je pet uspjeha koji pokazuju da ga 27 godina kasnije ne treba doživljavati kao mit, nego kao vrhunskog igrača koji je svojim igrama i ponašanjem na terenu osvojio cijeli svijet.
Trofeji
Draženov popis trofeja zaista je impresivan. Već s 18 godina vodio je malu Šibenku do naslova prvaka Jugoslavije hladnokrvno pogodivši dva slobodna bacanja za pobjedu protiv Bosne, ali taj mu je naslov formalno oduzet za zelenim stolom. No nitko mu nije mogao oduzeti titulu s Cibonom 1985.
Iste je godine osvojio i Kup te onaj najvažniji trofej, prvi hrvatski naslov prvaka Europe, postigavši u finalu protiv Real Madrida čak 36 koševa. Na krov Europe s Cibonom se popeo i iduće godine kad je u finalu protiv Žalgirisa zabio 24, a 1987. ju je odveo do trofeja Kupa pobjednika kupova.
S reprezentacijom je osvojio medalju na svakom natjecanju na kojem se pojavio osim na Europskom prvenstvu 1985. godine. Ima po dvije sa svakog velikog natjecanja na kojem je igrao s Jugoslavijom – olimpijsku broncu 1984. i srebro 1988., svjetsku broncu 1986. i zlato 1990., europsku broncu 1987. i zlato
Jugoslavija je u 80-ima i bez njega bila velesila, ali je pitanje bi li bez njega osvojila sve te medalje i bi li bile takvog sjaja. Ali kad je Hrvatska u pitanju, tu nema nikakve dvojbe. Njegova generacija iz Barcelone imala je još puno za dati, ali bez njega više nikad nije došla do finala, nego je tri godine zaredom osvajala broncu prije nego što je počela tonuti u nebitnost.
Euroscar
Najbolji dokaz statusa koji je imao u europskoj košarci četiri su Euroscara, nagrade koja se od 1979. dodjeljuje najboljem košarkašu Europe za individualnu izvrsnost te uspjehe na klupskoj i reprezentativnoj razini.
Zaslužio ga je 1986., 1989., 1992. i 1993., što znači da je preminuo kao aktualni vlasnik tog najvećeg europskog individualnog košarkaškog priznanja. A s obzirom na to kako je igrao u godinama prije smrti, teško bi prekinuo taj započeti niz.
Iako Dirk Nowitzki (6), Arvydas Sabonis (6) i Toni Kukoč (5) imaju više tih trofeja od Dražena, samo ih je Nowitzki zaslužio više od Petrovića prije 29. godine.
New Jersey Nets
Draženova najveća ostavština europskoj košarci je to što je bio jedan od njenih pionira u NBA ligi. Prije njega, Divca i Marčiulionisa Europljani su u najjačoj ligi svijeta mogli završiti samo ako su igrali na američkim sveučilištima i prošli barem dio njihovog košarkaškog sustava.
Od njih trojice najveći je trag naposljetku ostavio Divac, prvenstveno zbog dugovječnosti, jer u NBA ligi je proveo čak 15 sezona, odnosno 11 više od Dražena. On je imao jako dobru i konstantnu NBA karijeru, ali nikad nije letio ni izbliza tako visoko kao Petrović u dvije i pol sezone s New Jersey Netsima.
On je tamo dokazao da Europljanin može biti glavni igrač NBA momčadi. U prvoj punoj sezoni s Netsima imao je prosjek od 20,6, a u drugoj čak 22,3 koša, što mu nepravedno nije donijelo nastup u All-Star utakmici, ali jest uvrštenje u treću najbolju petorku NBA lige.
To, dakako, nije uspjelo nijednom Europljaninu prije njega, a ne računajući Detlefa Schrempfa – koji je u NBA stigao sa sveučilišta, a u treću petorku je uvršten 1995. – prvi idući Europljanin u jednoj od tri najbolje petorke postao je Dirk Nowitzki 2001.
U obje pune sezone u Netsima bio je njihov najbolji strijelac te ih je predvodio u sve tri kategorije šuterskih postotaka, a četverogodišnju NBA karijeru završio je s 43,7% šuta za tricu, što ga je sve do prije nekoliko godina držalo na trećem mjestu svih vremena.
Naravno, sjajna statistika u lošoj momčadi ne bi imala prevelik značaj, ali Dražen je kao starter pomogao Netsima da postanu puno ozbiljnija momčad te su u njegovoj prvoj punoj sezoni ostvarili čak 14 pobjeda više nego u prethodnoj i ušli u doigravanje nakon šest godina. U idućoj sezoni ostvarili su još tri pobjede više i ponovno osigurali play-off.
Ne znamo što bi uslijedilo u sezoni 1993./94. jer Draženu je tog kobnog ljeta istjecao ugovor, a opcije su mu bile ostanak u Netsima, odlazak u New York Knickse ili Houston Rocketse te povratak u Europu, odnosno u Panathinaikos.
Stavimo li imena tih klubova u kontekste vremena, samo treba napomenuti da su Rocketsi i Knicksi 1994. igrali u velikom finalu. Da je prešao u redove nekog od njih, vidjeli bismo Dražena u zenitu karijere u jednom od najboljih klubova svijeta. A nakon svega što je pokazao u Netsima, jasno je da bi mu uloga bila kudikamo veća i važnija nego što je bila u Portlandu.
Nadimak Košarkaški Mozart nije izmišljotina nekog Hrvata
Dražen će zauvijek za svakog Hrvata biti “naš mali” i zbog gorespomenute stvorene mitologije, teško će ga ikad itko skinuti s tog pijedestala. No pohvale i priznanja sa svih strana svijeta, kao i naslijeđe koje je ostavio izvan zemlje, pa i na drugim kontinentima, dokaz su njegove istinske veličine, neovisne o tragičnoj pogibiji.
Cijeli svijet Dražena zna pod nadimkom Košarkaški Mozart. No taj nadimak nije umotvorina nekog pretencioznog Hrvata, nego Enrica Campane, poznatog talijanskog košarkaškog novinara iz Gazzette dello Sport, koji mu ga je nadjenuo još dok je Petrović harao Europom u dresu Cibone.
Među navijačima Real Madrida iz te ere sam spomen njegova imena i danas otvara sva vrata, a njegovo je naslijeđe došlo i do daleke Australije. Naime, prvu veliku knjigu o Draženu napisao je baš Australac Todd Spehr, pod imenom “Dražen: Nevjerojatan život i naslijeđe košarkaškog Mozarta”.
Brojne NBA legende o njemu su govorile biranim riječima, iako na njih nije utjecala emotivna ucjena koja se nameće svakom Hrvatu koji o njemu pokušava govoriti objektivno. Reggie Miller, koji je bio sinonim za vrhunskog šutera u svoje vrijeme, često ponavlja da je baš Dražen za njega najbolji šuter svih vremena. Isto misli i legendarni gorostas Shaquille O’Neal.
Chuck Daly, izbornik Dream Teama u Barceloni, rekao je da je od svih svjetskih igrača jedino Dražen protiv njih igrao punom snagom, bez straha i s iskrenom željom da pobijedi, a Magic Johnson, koji je primljen u Kuću slavnih iste godine kao i on, na ceremoniji ulaska nazvao ga je kraljem strijelaca.
Baš to uvrštenje u Kuću slavnih dodatni je dokaz Draženove veličine. Amerikanci ga nisu u nju uvrstili vođeni emocijama i patetikom odmah nakon smrti, nego devet godina kasnije, kad je za to došlo vrijeme. A ući u Kuću slavnih ne može baš svatko, bilo kad.
Olimpijski duh
Nepune dvije godine nakon pogibije, 29. travnja 1995., Dražen je dobio spomenik u parku Olimpijskog muzeja u Lausannei. On je podignut na prijedlog jednog od najomiljenijih i najcjenjenijih dužnosnika u povijesti sporta, dugogodišnjeg predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Juana Antonija Samarancha.
On je smatrao da je Petrović bio utjelovljenje olimpijskog duha, odnosno da je bio primjer uzornog sportaša u univerzalnim razmjerima i čovjek koji je u olimpijskom duhu povezivao zemlje i narode. Uostalom, olimpijski moto je “brže, više, jače”, a Dražen je taj moto živio, uvijek pokušavao igrati brže, više i jače od protivnika.
Skulpturu je izradio hrvatski akademski kipar Vasko Lipovac iz 22 tone teškog mramornog bloka, podijeljenog na 16 ploča debljine 15 centimetara.
Dražen je naknadno dobio spomenike u Zagrebu i rodnom Šibeniku, što je sasvim normalno, no čast da, zahvaljujući svojim zaslugama, krasi sjedište vrhovne sportske organizacije dokaz je da je bio puno više od vrhunskog košarkaša kojeg je njegova nacija pretvorila u mit, piše index.hr.
