Crna statistika: Stopa suicida u Hrvatskoj viša je od prosječne u Europskoj uniji

Suicid se smatra jednim od vodećih uzroka smrti od ozljeda u Hrvatskoj, statistike pokazuju da je stopa smrtnosti od samoubojstva viša od prosječne stope drugih zemalja EU-a, a kod nas, kao i u svijetu, češće žrtve suicida su muškarci stariji od 65 godina, piše N1.

Tijekom godina se bilježe oscilacije u broju samoubojstava, kao i u odnosu na broj stanovnika. U Hrvatskoj je najveći broj samoubojstava registriran 1987. i 1992. godine (1153 slučajeva i 1156 slučajeva), a najmanji u 1995. godini.

Učestalost se razlikuje i po županijama, pa su u primorskom dijelu zemlje stope samoubojstava niže nego u kontinentalnom dijelu.

Čovjek je jedino živo biće svjesno ograničenosti vlastite egzistencije

Samoubojstvo je tragičan, potresan, ali i zanimljiv društveni fenomen, s obzirom da je čovjek jedino živo biće svjesno ograničenosti vlastite egzistencije, a spoznaja o mogućnosti oduzimanja vlastitog života, kažu stručnjaci, prisutna je već od djetinjstva.

Često je tema književnih i filozofskih djela, a njegova učestalost zahtijeva da se njime bave znanstvene discipline poput medicine, psihologije, antropologije i sociologije.

Suicid je prisutan u svim povijesnim razdobljima, različitim kulturama i društvenim skupinama, koje uz biološke i psihološke čimbenike, utječu na motivacijska i mentalna stanja počinitelja samoubojstva.

Tijekom povijesnih razdoblja mijenjalo mu se shvaćanje i društveno vrednovanje. Tako su se samoubojstvu u nekim razdobljima i sredinama pridavali epiteti časti i hrabrosti, a u drugima je izjednačavan sa zločinom, kukavičlukom i egoizmom.

Prema stručnoj literaturi, u nekim primitivnim plemenima samoubojstvo je bilo nepoznato, dok je u drugima učestalo ili čak preraslo u religiozni čin.

Stoga je, uz individualnu psihološku razinu, u pojavnosti suicida važno promatrati povijesnu perspektivu i analizu društvenih i kulturnih procesa.

Kao simbol otpora, istaknut je slučaj češkog studenta Jana Palacha, odnosno njegovo javno samospaljivanje u središtu Praga 1969., s jakom političkom porukom usmjerenom protiv sovjetske intervencije godinu dana nakon sloma Praškog proljeća.

Povjesničar Trpimir Jakovina navodi kako je javni suicid u kontekstu 20. stoljeća možda bio najvidljiviji u samospaljivanju budističkih svećenika 60-ih godina u Sajgonu, u kaosu vijetnamskoga građanskog rata i borbe Sjevera s Jugom.

Ismijavanje budista koji su se samospaljivali – redovnici na roštilju

Samospaljivanje budističkog svećenstva tada je bilo iskaz nezadovoljstva diktaturom predsjednika južnog Vijetnama Ngoa Dinh Diema, koji je forsirao katoličku manjinu i šikanirao sve koji nisu bili na njegovoj strani.

Sestra diktatora tada je budiste izvrgnula ismijavanju, nazivajući ih “barbecued monks” (redovnici na roštilju).

U tim slučajevima, kaže Jakovina, riječ je ili o hrabrosti ili o nemogućnosti pronalaženja izlaza, poput pojave među vojnicima koji se ubijaju nakon stradavanja svojih vojnih trupa.

Stručnjaci su, zbog kompleksnosti samoubojstva kao čina, uvijek vrlo oprezni u analizama i objašnjenjima, pa tako i u nedavnom tragičnom javnom suicidu samospaljivanjem na Markovom trgu u Zagrebu.

Predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta KBC Zagreb Darko Marčinko ističe da za svaki pokušaj ili izvršeni suicid nije moguće dati paušalni odgovor o uzrocima na osnovu nekoliko informacija, već je potrebna detaljna analiza, odnosno tzv. psihološka obdukcija.

Riječ je o sveobuhvatnoj metodi koja uključuje prikupljanje svih relevantnih podataka iz medicinske i druge dokumentacije, poput oproštajnog pisma ili osobnih dnevnika, razgovora s obitelji i drugim bitnim osobama.

Radi se o čitavom spektru čimbenika koji se moraju uzeti u obzir kod svakog suicidalnog čina. Među njima su opis crta ličnosti i navika, reakcija na stres i razdoblje nestabilnosti žrtve, a posebno bitni su stresori (reakcije organizma na štetne agense iz okoline) u razdoblju od 12 mjeseci prije događaja.

Detaljno se analiziraju i ovisnosti o opijatima, koji su česti kod suicidalnih osoba.

Predispoziciju suicida, medicinski gledano, čine nepovoljni neurobiologijski faktori poput niske razine serotonina i lipidnih frakcija, teža psihička ili tjelesna bolest.

Dokazano je da određeni psihički poremećaji, poput bipolarnog i afektivnog poremećaj, depresije i ovisnosti nose višu stopu suicida nego drugi. U okidače spadaju nepovoljni životni stresori, gubici, pogoršanja životnog ritma i financijski slom.

“Umrijeti od srama” – mogući predskazatelj  suicidalnog ponašanja

Profesor sociologije na Hrvatskim studijima Renato Matić navodi da koliko god se, na prvi pogled, suicid može razumjeti isključivo kao osobna odluka, sociološka tradicija, počevši s francuskim autorom Emilom Durkheimom, upozorava na nezanemarivu društvenu uzročnost.

Prema njegovoj tipologiji, moguće je razumjeti da prije svega količina i stabilnost društvenih odnosa bitno utječu na stupanj društvene integracije ili povezanosti neke osobe s drugima unutar šireg društvenog konteksta.

Nezdravi osjećaj srama, koji spada u tzv. master emocije može biti predskazatelj suicidalnog ponašanja, kaže Marčinko, pozivajući se na istraživanja KBC-a Zagreb, kao i drugih EU centara, o sramu kao poveznici između depresije i suicidalnog ponašanja.

Osjećaj nezdravog srama ispunjava cjelovitu ličnost, osoba mu se ne može oduprijeti, a saznanje o tome je toliko duboko ukorijenjeno da u hrvatskom jeziku postoje frazemi poput „propasti u zemlju od srama/stida“ ili „umrijeti od sramote“.

Što je netko prema vlastitom shvaćanju izoliraniji ili isključeniji, veća je vjerojatnost, slažu se sociolog Matić i psihijatar Marčinko, da će pritisak individualnih problema djelovati intenzivnije, a ponekad i potpuno nametnuti perspektivu bezizlaznosti.

Premda se, najčešće, taj zadnji korak kojemu netko pribjegne, događa bez ičije prisutnosti, napominje Matić, najintenzivnija je reakcija društva posljedica suicida kao javnog čina.

Tada, koliko god nije moguće sa sigurnošću tvrditi što je presudan individualni motiv, te koliko je netko svjestan ili ubrojiv, suicid u javnosti, a posebno pred središtem izvršne i zakonodavne vlasti, ostavlja snažan dojam ultimativnog individualnog političkog bunta.

Suosjećajnost kao pozitivna suprotnost nezdravom sramu i patološkom narcizmu

Kod suicidalnih osoba riječ je o deficitu na razini međuljudskih odnosa, napominje Marčinko, Nedavno je s timom KBC-a Zagreb izdao knjigu “Usamljenost i depresija” u kojoj se naglašava da su one, po podacima Svjetske zdravstvene organizacije, nova velika epidemija zapadne civilizacije.

Bitno je da društva koja njeguju empatiju daju više nade ljudima u teškim psihičkim krizama. Tako je, unatoč činjenici da su suicidi antropološki i evolucijski prisutni od pamtivijeka i imanentni ljudskoj egzistenciji, sretna okolnost da se većini ljudi može pomoći, ističe Marčinko.

Brojna istraživanja pokazuju da je u zapadnoj civilizaciji prisutan porast narcizma, koji je u konačnici autodestruktivan kao i sam suicidalni čin. Razvijanje suosjećajnosti bilo bi pozitivna suprotnost nezdravom sramu i patološkom narcizmu.

Nada uvijek postoji, kaže Marčinko, a zdravi međuljudski odnosi uključuju svakodnevne razgovore, pa i osmijeh upućen osobi koju sretnete.

Nije riječ samo o obiteljskim i odnosima s partnerom i bliskim prijateljima, već i o svim društvenim situacijama koje mogu pomoći u stvaranju društva s više empatije.

Marčinko, kao i ostali stručnjaci, poručuju osobama s psihološkim poteškoćama ili njihovim bližnjima da se ne ustručavaju pitati za pomoć.