MEDIJSKA MAŠINERIJA; Šimić Tonin o jučerašnjim zbivanjima u Kalima: “Neupitno po meni i ne samo meni, u ovom slučaju jedina žrtva je načelnik Bruno Mišlov”

Čitam s nevjericom: Nakon svađe načelnik Općine Kali pregazio 74 – godišnjeg predsjednika Udruge dobrovoljnih darivatelja krvi. Bruje portali, komentari, osude, medijski linč. Ne samo osude već i gotove i cjelovite presude. Ostaje samo s zemlje podignuti kamen i zakamenjati načelnika. Zatući ga. Sihronizirana i usklađena medijska hajka, kao iz dobrih starih YU vremena, odvojenoga za odstrel. Znam načelnika. Znam Brunu, znam o kakvoj se osobi radi i da takvo što uz njega, uz njegov lik i djelo ni u snu a kamo li goloj javi ne ide. Nešto mi tu… toliko mi toga tu ne pije vodu, s zdravim razumom se kosi. Uz već rečeno bode oči i način na koji je sročen tekst lišen svake novinarske profesionalnosti, o onoj ljudskoj strani iste da niti ne govorim. O zaštiti osobnosti… osobnim podatcima.  Presumpcija nevinosti, jedno od temeljnih načela suvremenog sustava ljudskih prava i ima ključnu ulogu u osiguravanju prava. Riječ je o pravnom mehanizmu kojim se osigurava da je svaka osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja. Direktiva (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016.g. 

Vezano uz objavu, koja je da budem slikovit „crkvenim zvonima objavljena“ na sve strane, još je samo falilio telal da s onim čuvenim: „daje se na znanje…“ krene po svim naseljenim mjestima Lijepe naše… o jučerašnjem izgredu u kojojem su objavljena puna imena umiješanih osoba – prvo i osnovno time su povrijedili zakon, da ne govorim o etici, profesionalnosti,  i zbog toga bi objavljivaći trebali biti prijavljeni nadležnim službama. Udruzi novinara RH, Sudu časti, jer takvim navijačkim i nekorektnim i senzacionalističkim načinom izvještavanje štete samoj Udruzi, struci, časnim i poštenim novinarima, sa dna kace medijskog izvještavanja bacaju se blatom na novinarstvo općenito, i nebi im trebalo dopusti da se zovu tim časnim imenom, novinar, jer oni to nisu. Drugo, radi se o neistinitim navodima i situaciji u kojoj je načelnik žrtva za čiju stranu priče kao „odgovorni novinari“ nisu niti pitali.

Naime, više godina sam povezan s Kalima, s ljudima tog časnog i težačkog, ribarskog mjesta. Toliko projekata sam pokrenuo i ostvario. Pa i manifestaciju čakavske poezije JOJA RICOV, gdje svake godine dodjeljujemo i nagradu. Surađujući s pjesnikom i stradalnikom JOJOM RICOVOM, upoznao sam i zavolio to mjesto. Upoznao i zavolio ljude tog mjesta. Odomačio se. Stekao toliko prijatelja. Toliko je godina boravka i suradnje. Same pjesničke manifestacije 10. godina. Upoznao u dušu Brunu. S toliko Kalski ljudi sam kućni prijatelj. I nazva mnoge od njih upitati što je to bilo. Što to novine i „novinari“ pišu? I od toliko njih dobih sljedeći odgovor, onih iz prve ruke, onih koji su upoznati sa svime do u detalje:

Dana 14.05. u općinskoj vijećnici održan je unaprijed dogovoreni sastanak sa predsjednikom udruge Dobrovoljni davaoci krvi Kali uz kojeg je prisustvovalo još četvero predstavnika udruge. I sam načelnik, dugogodišnji je darivatelj krvi i već treća generacija darivatelja u svojoj obitelji.

Tema sastanka bila je žalba predsjednika udruge Daria Mišlova na dodijeljeni iznos na natječaju za udruge civilnog društva, dakle gospodin Dario je došao pitati zašto je Udruzi dodijeljen toliki iznos i zahtijevao još novaca, pri čemu je rekao: „Vi ste načelnik ostalim Kaljanima, ali očito niste meni“, nadodavši da je sve motivirano „osobnom razinom“ sa njegove, načelnikove strane.

Dotičnom gospodinu je u više navrata objašnjeno da su proračunom općine Kali za ovaj natječaj planirana točno određena sredstva, a da je ukupna vrijednost prijavljenih projekata poprilično viša od predviđenih sredstava i da su se potrudili u općini da se svi uklope u proračun, a da pritom nikoga od prijavljenih ne zakinu. Sve ovo objašnjeno je više puta na normalan i pristojan način, što mogu potvrditi i ostali koji su sastanku prisustvovali.

Dario Mišlov je zatim malevolentno počeo degradirati ostale udruge i zahtjevati uvid u njihovu prijavnu dokumentaciju, očito u namjeri da ih deskriditira i traži poništenje njihovih Odluka o dodjeli sredstava, kako bi ta sredstva preuzeo on. U pristojnom tonu naćelnik mu je rekao da može koristiti pravo na pristup informacijama, ali da nije siguran podliježe li sva prijavna dokumentacija istom.

Niti u jednom trenutku nije sa dotičnim razgovarao na način koji bi se mogao protumačiti kao svađa, iako je bilo jasno da on to pokušava isprovocirati. Počeo je vikati na načelnika, optuživati ga  i govoriti stvari koje su mu na osobnoj razini bile uvredljive. Sa dotičnim nema niti je ikada imao ikakav odnos koji bi se mogao narušiti, ali su mu ljudi od povjerenja u više navrata javili da kleveće njega i članove njegove obitelji, uz ostale stvari koje radi iz čiste zlobe i koristoljublja.

Budući da je svrha sastanka bila ispunjena i da su dobili traženu informaciju, te da posao načelnika nije da ponavlja argumente kao papagaj dok netko agresivno urla na njega, zahvalio se svima prisutnima što su došli na sastanak, a njemu rekao da iako on viče na njega on neće učiniti isto i vikati na njega. Nadao je se (naćelnik) da iako je on svojim postupcima njemu i ovom narodu nanio mnogo zla, da se neće spuštati na njegovu razinu i razgovarati (svađati se) načinom kojim on razgovara.

Na sastanak je došao s gradilišta (zbog čega je kasnio desetak minuta) i nakon sastanka trebao se odmah vratiti tamo. Pozdravio se sa svima i pri izlasku iz vijećnice javio se na mobitel te otišao perna svom uredu. Dotični gospodin je došao za njim i stajao ispred ureda dok je pričao na mobitel. Kada je izašao iz ureda, još uvijek razgovarajući na mobitel, i krenuo se spuštati stepenicama dolje dotični je cijelo vrijeme hodao iza njega i ljutito urlao da mu objasni što misli pod time da „on nanosi mnogo zla“. Za svoje vlastito (osnovano) viđenje stvari i osoba nije dužan nikome polagati račune., ali dok ga je pratio bivao je vrlo agresivan u svom nastupu i naćelnik se s pravom pribojavao da će ga ako uspori gurnuti niza skale ili nešto gore. Odlučio je  sjesti u auto i zaključati se, a zaključi da je njegov strah opravdan kada je dotični uhvatio kvaku vozačevih vrata i izrazito agresivno ih 3-4 puta pokušao otvoriti te na taj način ući u vozilo.

Okrenuo je ključ u motoru, bez otpuštanja ručne kočnice, a on se čim je čuo motor sa bočne strane automobila bacio na lijevu stranu haube. U tom trenu htio je pozvati policiju i reći da ga čovjek napada i ne da mu zaći vozilom s parkirališta. Bio je uvjeren da mu u svom bijesu planira nanijeti štetu na automobilu. Naćelnik je bio u privremenom stanju šoka i straha, policiju ipak nije pozvao iz solidarnosti prema starijem čovjeku koji možda nije pri sebi ili se samo ustao na lijevu nogu.

Kada se nakon 5 sekundi nije maknuo s haube odlučio je otpustiti ručnu kočnicu i lagano krenuti naprijed – s potpunim uvjerenjem da će čovjeku doći do mozga da ih obojicu ugrožava i da njegov napad mora prestati. Međutim on se ni nakon 5 metara (koje je  prešao brzinom od oko 5 km/sat na zatvorenom parkiralištu s jednim izlazom) nije maknuo s haube iako je to mogao učinit u bilo kojem trenutku. Kada je morao smotati volan u desno kako bih izbjegao stepenice na izlazu iz parkirališta te također izbjegao da udari vozilom i ozlijedi osobu na haubi, pri laganom skretanju u desno dotični je skočio (ili skliznuo, nije vidio) sa haube i prvo nogama dotaknuo tlo nakon čega je pao. Pri tom nije bilo nikakvog kočenja (vozio je jako sporo) koje bi ga odbacilo sa haube, a to su utvrdili i policijski vještaci koji su snimali lokaciju i nisu pronašli nikakve tragove kočenja. Zaustavio je se (naćelnik) i otvorio vrata vozila te provirio iz njega, vidio da je čovjek pri svijesti i da se pridiže te pitao je li dobro, nakon čega je zatvorio vrata i odvezao se na gradilište.

Svi nazočni tvrde, gospodin laže o tjelesnim ozljedama jer je neposredno nakon ovog događaja viđen u restoranu Srdela Fish snack od strane više svjedoka. Zanimljivo je da mu medicinska pomoć nije trebala na otoku, već je čekao prijevoz da ga odveze do Preka u trajektnu luku, tamo je čekao trajekt kojim se odvezao za Zadar i onda u OB Zadar tražio medicinsku pomoć. Dotični nije izravno politički aktivan, ali je u sprezi sa svim strankama koje su na vlasti – što objašnjava ovako neodgovorno objavljivanje od strane novinara na toliko frontova: u svakom slučaju medijska mašinerija radi.

Neupitno po meni i ne samo meni, u ovom slučaju jedina žrtva je načelnik Bruno Mišlov,  i njegova je jedina greška što u stanju straha od verbalnog i u začetku fizičkog straha nije pravovremeno nazvao policiju.

Nikola Šimić Tonin