NEVJEROJATAN PUT OD NEVJERNIKA DO POSVEĆENOG ČOVJEKA Kajmak: Uvijek sam osjećao da postoji nešto više što nas vodi na našem putu

Priča o Vinku Kajmaku, osamdesetdevetogodišnjaku, zaista je izvanredna, ali istinita priča o čovjeku, stolaru, koji nije bio upućen ni u osnovne molitve sve do svoje 82. godine, kada je doživio duhovno prosvjetljenje i počeo raditi na nevjerojatnom projektu. U roku od samo tri godine, isklesao je Križni put dug 2,5 kilometra na brdu Brisnica, iznad mjesta Posedarje u Zadarskoj županiji. Taj jedinstveni projekt u svijetu uključuje svih 14 postaja s više od 155 tona kipova isklesanih u kamenu.

Davne 2017. godine, blagoslovio ga je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Križni put počinje na visini od 80 metara na Čelinki, na brdu, a završava na vidikovcu na 200 metara nadmorske visine. Svaka od 14 bijelih kamenih postaja Križnog puta visoka je 2,5 metra i teška između pet i deset tona. Na kraju Križnog puta nalazi se prizor uskrslog Krista, Posljednja večera od kamena i veliki kameni Križ posvećen nerođenima.

Ovo mjesto postaje sve popularnije među hodočasnicima iz cijelog svijeta zbog svoje lokacije i utjecaja Vinka Kajmaka, idejnog autora ovog projekta. Uz to, povezano je s osobnim duhovnim preobražajem Vinka Kajmaka.

Projekt je ostvaren u suradnji s 15 umjetnika, većinom iz Ukrajine, Hrvatske i Slovenije, čineći ga međunarodnim. Svaki umjetnik radio je na jednoj postaji tijekom tri kiparske kolonije održane u svibnju, rujnu i studenom 2016. godine. Ova priča govori o nevjerojatnom putovanju Posedarca Vinka od nevjernika do posvećenog čovjeka.

Kajmak objašnjava svoj izbor lokacije kao spontani osjećaj povezanosti s mjestom. Istaknuo je svoje teško djetinjstvo kao jedno od 12 djece kao jedan od faktora koji su utjecali na njegov odabir.

Zbog nemoći moje majke da promijeni situaciju i osigura nam hranu, često sam je viđao kako plače. Kao mali dječak, ohrabrio sam je riječima: “Mama, ne plači. Napravit ću velike ljestve i popeti se do Boga. Posudit ću hranu, pa ćemo se svi zajedno nahraniti. Kad odrastem, sve ću to Bogu vratiti.” Ta ideja me pratila od moje osme godine.

Na početku, moj prijatelj Mate Brala pomagao mi je prenositi kamenje. Tada nisam shvaćao što točno radim. Osjećam se sretno što sam se posvetio ovom projektu u ovoj životnoj dobi. Dok sam kroz godine promatrao ljude oko sebe, primijetio sam da nisu svi dobili slično poslanje kao ja. Često osjećam nemir u sebi i razmišljam o napuštanju svega, ali nešto me tjera da ne odustanem. Ne mogu objasniti taj osjećaj ni sebi, a kamoli drugima. Ponekad bih navečer želio odustati, ali ujutro bih jedva čekao da nastavim raditi. To je moja misija, kaže Vinko.

Nakon izrade 14 postaja Križnog puta, prikaza Uskrsnuća i Posljednje večere na vidikovcu brda Brisnica, moje poslanje nije završeno. Prije tri godine, na ovo mjesto donio sam kip Majke Božje, a kip za nerođene (visok 8 metara, širok 3,60 metara, težak 14 tona) od kamena iz ovog kraja pomogao mi je izraditi umjetnik Milivoj Sedmak iz Lukavca pokraj Velike Gorice. Izradio sam i oltar na vrhu brda s pogledom na Velebit s jedne strane i Novigradsko more s druge. Želim da vjernici, kad se popnu brdom, imaju gdje se pomoliti.

Većinu kipova i ostalih sadržaja izrađujem sam, a povremeno mi pomažu ljudi simbolično i financijski ili u fizičkim radovima. Iako sam već duboko u devetom desetljeću života, pun sam energije i planiram iskoristiti zemlju koju sam nakupio za svoje buduće projekte. Kaže da bi bilo dobro dodati još nekoliko kipova uz Uskrsnuće Isusa te izgraditi suhozid s druge strane. Izgleda da nikada ne nedostaje inspiracije i ideja, kao da me neka nevidljiva sila vodi prema cilju. Priča o meni i mom zavjetu privlači pažnju i izvan lokalnih okvira, a brdo Brisnica postaje sve poznatije odredište ne samo lokalnim stanovnicima, već i vjernicima iz cijelog svijeta.

Ovdje su svi kao jedna velika obitelj. Dok razgovaramo s barba Vinkom, razmišljamo o tome što se krije u njegovom srcu, a što svi koji ga traže i zovu mogu vidjeti. Iz naših razmišljanja prekida nas barba Vinkov smiren glas koji ushićeno najavljuje nove planove koje mora ostvariti. U njegovoj glavi roje se stotine misli koje želi pretvoriti u stvarnost, dok mu zdravlje još služi.

“Većinu posla radim sam, iako mi povremeno pomognu par mojih prijatelja. Sve trojica imamo ukupno 270 godina, ozbiljno. Smiješno je, ali i tužno. Ima i mladih ljudi ovdje, i kad bi se pridružili, sve bi bilo puno lakše i jeftinije. Čak i ovu klupu na kojoj sjedimo sam sam napravio klečeći. Zahvalan sam svima koji su prepoznali moju misiju i doprinijeli projektu, promovirajući naš kraj kao turističku i hodočasničku destinaciju. S više ljudi, sve bi bilo lakše”, objašnjava barba Vinko.

Prvi put dok smo se penjali uz brdo Brisnicu, ugledali smo njegove skulpture uživo. Bili smo uvjereni da je riječ o akademskom kiparu, a ne običnom stolaru. Kroz razgovor s njim, shvatili smo da je zaista plemenit, dobar, pošten, samozatajan i skroman – pravi Božji čovjek.

“Rođen sam ovdje, svi smo u obitelji kršteni. Iako nisam znao ni moliti Oče naš prije obraćenja, moram napomenuti da je moj najstariji brat bio sakristan u crkvi. Mnogi se čude zašto sam, kao nevjernik, krenuo u ovo. Uvijek sam bio dobar prema svima, tako sam odgojen. Osjetio sam nešto više što me potaknulo na ovaj rad”, kaže Vinko.

“Noću sam imao strašne probleme dok sam radio. Ponekad bih bio budan 18 dana. Ne volim o tome govoriti jer ljudi teško razumiju. Jednostavno sam osjećao da postoji nešto više što nas vodi na našem putu. Ne mogu objasniti točno što, ali mogu prenijeti samo svoje doživljaje i iskustva”, dodaje.

“Sve ovo ovdje nije samo moje, nego naše, zajedničko. Radim s puno ljubavi i duše za sve dobre ljude. Da sam razmišljao o materijalnom, ovaj projekt nikada ne bi bio ostvaren. Sve je krenulo iz čistog srca, s puno dobre volje”, zaključuje Vinko.

Cijenim podršku koju sam uvijek imao od svoje obitelji u ovom projektu, nikada me nisu kritizirali ili ograničavali. Osjećam se privilegirano što mogu raditi na ovome u ovoj fazi života. Vjerujem da mi je Bog dao snagu, volju i vjeru, rekao je barba Vinko.

On i ostali umjetnici pažljivo su planirali svaku skulpturu kako bi se uklopila u okoliš, bez ikakvog narušavanja prirode.

“Planiram dodati još detalja duž Križnog puta kako bih dodatno naglasio duhovni put prema uskrsnuću. Jednom su me posjetili nadbiskupi i kada sam izrazio frustraciju zbog nedostatka podrške, podsjetili su me da je Božji duh uvijek uz mene. Ponekad se osjećam kao da je nebo zatvoreno, ali uvijek se dogodi nešto što me ponovno usmjeri, kao da se nebo otvori, zaključio je Vinko.

“Iako nisam obrazovan kao akademski kipar, vjerujem da svaka skulptura na Križnom putu ima svoje mjesto. Nadahnuće mi dolazi spontano, kao što se dogodilo i sa skulpturom Knjige života nakon razgovora s poljskim svećenikom. Sve na kraju dolazi na svoje mjesto, kao da netko slaže mozaik,” zaključio je Vinko.