KAKO JE RIČARD “POJEO” ENIJA Meštrović je predao listu za EU parlament, no može li bezubi raščupani alter ego proći u Europi?

Enio Meštrović ne “ferma” Gradsko vijeće. Na sjednice dolazi u rebatinkama, majicama i patikama, nastojeći i na taj način pokazati da je iznad institucija te da može i ono što ne bi trebalo. Iako se sam s time ne bi složio, dolazak na sjednicu u odjeći za konobu jasan je oblik komunikacije jednog političara i prema institucijama i prema biračima.

Naime, u početku je bilo zabavno gledati ga obučenog, bolje reći svučenog u pećinskog čovjeka, brodolomca ili Isusa koji vuče križ po Kalelargi, no sve se to potrošilo te u jednom trenutku postalo ofucano i dosadno. Uvijek iste fore: zubi van, zubi unutra, kosa raščupana, počešljana, pa zgužvan, pa speglan, i dogodilo se ono što mu se je i dogodilo na parlamentarnim izborima – Ričard je “pojeo” Enija.
Kada smo, naime, čuli da će se Meštrović kandidirati za Sabor i za taj cilj i osnovati stranku, najavili smo da će teško ući u parlament ostane li na performansima i potrošenim forama Ričarda koji je, ruku na srce, odradio fenomenalan posao za lokalne izbore. No sada se trebalo “skinuti” iz Ričarda te biračima pokazati stvarni politički potencijal, odnosno poručiti im – što je to Enio kada nije Ričard.

Naime, kao nezavisni vijećnik, Meštrović je u Gradskom vijeću povukao mnogo izvrsnih poteza i ljudi su ga doživljavali ozbiljno, no vremenom mu se dogodilo isto što i glumcima koji se previše užive u svoje uloge i zaborave na pravi identitet. Enio je majstorski funkcionirao na početku mandata gradskog vijećnika sve dok, u situacijama kada ne zna što bi, pobjegne u ulogu Ričarda.
I to mu se sada osvetilo. Nije uspio postati saborski zastupnik, pa sada želi postati europski. Međutim, ima tu jedan problem – ako se je u kampanju za Sabor i moglo ići raščupano, s pršutom i demižanom, ne može se u Bruxelles. A Meštrović misli da može.
Naime, jučer je predao listu za Europski parlament, čime su se potvrdile njegove najave kako će se kandidirati za mjesto zastupnika. Doduše, već se pomalo ogradio od još jednog mogućeg neuspjeha, poručujući kako ne očekuje da će proći izborni prag. No, logično – da ne želi u EU, ne bi se ni kandidirao, jednako kao što se ne bi kandidirao ni za zastupnika da nije htio ući u Sabor RH.

Eniju stoga ostaje puna godina dana za politički reset do idućih lokalnih izbora kada će, ukoliko se kandidira – a vjerojatno hoće jer voli pozornicu – morati odlučiti hoće li nastaviti djelovati kao ozbiljan političar i gradski vijećnik ili će i dalje bježati u svoj alter ego. Jer taj bijeg u Ričarda svaki put kada situacija postane ozbiljna i treba naći pametno rješenje – biračima je postao dosadan (primjer je amandman o izgradnji krematorija iako na prste možeš nabrojati Dalmatince koji bi se dali kremirati).

Njegovo političko djelovanje zapravo je najbolje pojasnio zadarski gradonačelnik Branko Dukić kada mu je još prošle godine poručio da “Zadrani nisu znali da Ričard i Enio nisu isto”:
– Poštovani gospodine Meštroviću, građani našeg grada dali su Vam priliku da sudjelujete u kreiranju politike razvoja Zadra, a Vi ste to povjerenje građana izigrali. Kroz sve vrijeme obnašanja dužnosti gradonačelnika tu funkciju prihvaćam odgovorno i uvijek na korist svom gradu. Mene su građani izabrali na temelju jasne vizije razvoja Zadra i konkretnog programa rada. Drugi put su me izabrali između ostalog i zato jer su ocijenili uspješnim rezultate dotadašnjeg rada. Znali su zašto će mi, ili neće, dati povjerenje. Nakon ovog mandata, baš kao i onog prethodnog, bit će jasno i konkretno vidljiv rezultat izvršenja svih mojih najavljenih obveza. Ono što građani nisu znali je da Ričard i Enio nisu isto. Ričardovom satirom svoj ste politički cilj sakrili od građana, izvrsno je Dukić “secirao” Meštrovića.