BABA IZ JASENICA U PRIČI ŽIVI “Zimi u selu, a ljeti u planini, gdje dom je bio mali kućerak u divljini.“..

Idu babe, ne boje se zmijurina, glavinjaju po južini! Jedna pivajući krenula po vrmentu za kokoši, zacenila vesela od bevandice! Druga krenula po vodu, pa se uz put okitila cvitom rašeljke, a treća pošla u šparoge, ali ubode se na trn gloga! Po babama se proljeće poznaje!

Hm, pitate se, o čemu, o kome, i što li to piše i priča autor u uvodu tekstića. Ili da se nadovežemo: ali nam je pisac na kvasinu iša’… E, pa nije. Doduše, za sada. Citirali smo- Baba Rogu, crticu iz opisa tek jednog u čitavom nizu statusa kojima na istoimenoj facebook stranici opisuje svoje, ali i naše Jaseničanke, u raznoraznim i raznolikim životnim situacijama. Radovima, izazovima, radostima, opasnostima. U više i manje bremenitim najčešće težačkim desetljećima, i nekoć i danas.

Prošlo je tjedan dana otkad su nam se u Gradskoj knjižnici Zadar, odmah s ulaza, izložbom predstavili 32 Jaseničanke i jedan Jaseničanac, a podsjećamo kako ih možete pogledati samo još ovaj tjedan! Ustvari, sutra i prekosutra. U subotu izlaze iz vitrina na zrak. Zato, pravac- Radićeva. A tamo vas i iduća dva dana čeka izložba “Jaseničanke”, čitava serija minijaturnih krpenih lutaka koje predstavljaju žene Jasenica kako ih se sjeća njihova autorica Ana, koja zajedno sa svojom djecom čini kreativni tim pod nazivom -“Baba Roga”.

Autorica je svoje djetinjstvo i najljepše mladenačke godine provela u Jasenicama i živo se sjeća ljudi, običaja i događaja koje je promatrala ili u kojima je sudjelovala, a poslije ih kroz priče i sjećanja prenosila svojim nasljednicama i nasljednicima. Njena ljubav prema tom kraju najviše se vidi kroz izradu lutaka kojima odaje počast ljudima koji su nekoć činili Jasenice, a danas čine lijepe uspomene na život koji je nekad postojao u Jasenicama. Autorica svojim Jaseničankama vješto izrađuje odjeću, obuću i razne predmete koji nam živopisno dočaravaju taj nekadašnji život pod Velebitom, a što imamo prilike vidjeti u GKZD do 27. travnja.

-Najljepša sjećanja autorice su uspomene na život u Jasenicama i svojoj djeci često priča o lijepim vremenima kad je cijelo selo bilo živo, kad je bilo druženja, veselja i priča. Autorica koju inače iz milja zovemo Baba, kći je švelje i učitelja, živjeli su u kući preko puta stare škole i kod njih je uvijek bilo živo, pa je Ana kao djevojčica upijala sve što je čula i vidjela. Često je gledala svoju majku kako šije i oprema jaseničke žene, a kad je odrasla i sama je počela raditi to isto, ali ovaj put je opremala žene iz sjećanja, lutke koje je sama stvorila. Njena su djeca provela svoje djetinjstvo slušajući isprva djeda, a kasnije svoju majku kako pričaju priče o životu u Jasenicama- priča nam, pomalo i nostalgičnim tonom, Anina kći, Bojana Vukojević, profesorica likovne kulture zaposlena u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, Zadar.

U svojim se pričama autorica s puno emocija sjeća žena, cura i baba, njihovih kiklji i jašmaka, kalci, bljuza i vuštana. Sjeća se kukulešća i cvitare, burila, vretena i preslica, gargašanja, rašeljke i gloga, sjeća se maslegije i cicvare i šumice kojom se palila vatra…

-Ta su sjećanja toliko živa da je Baba stvorila Jaseničanke koje su oživjele kroz priče koje nastaju dok idemo istim putevima kojima su i one išle, izgleda da ih je puno ljudi zavoljelo, a nevezano za tu naglu “popularnost”, ovo je za nas tek početak priče o njima. Spremamo nove projekte i izložbe, a kad govorim “mi”, mislim prvenstveno na svoju mamu i sebe- kazuje nam Bojana.

Mama ih šije i oprema i izrađuje im gotovo sve dodatke (koji su pravi mali etnološki eksponati zajedno s odjećom i odjevnim dodacima). Obrađuje vrijeme kasnih pedesetih i šezdesetih jer je to vrijeme kada je živjela u Jasenicama. Zato, primjerice, nema lutke u narodnoj nošnji, jer su se takve nošnje nosile prije njezina rođenja. “Jaseničanke” su vjerni prikaz njenog sjećanja…

-Ja lutkama dajem lice i karakter, ideje za fotografije i priče, slikam ih, zapisujem, vodim FB stranicu. Brat Roko mami pomogne oko nekih tehničkih stvari (stalci, neki delikatniji predmeti….), on je po struci aranžersko-scenografski dizajner (završio je Školu primijenjene…), a mama je po struci medicinska sestra koja je razvila ljubav i vještinu prema šivanju. Ja sam prof. likovne kulture/slikarica, tako da smo se svi posložili. Ha-ha. Napomena: ima nas još dvoje: drugi brat je napravio prve stalke, sestra pomaže oko stvari tehničke prirode…  Inače, uvijek govorim autorica, mama, Baba, autorica Ana… Htjeli bismo zadržati neku auru misterije oko ove priče….kao da su se Jaseničanke same stvorile i išetale iz svog sela…- pojašnjava nam Bojana.

I tako, nakon što su sašivene i opremljene u svoje ruho, sa svim dodatnim predmetima koji im trebaju za pojedine slike/priče, Jaseničanke dolaze u radionicu kćeri Bojane koja im crta lica i pridaje crte karaktera. Nakon toga, Jaseničanke su gotove, „stasale“ u konačnoj formi, i tada nastupa najljepši dio njihovog „života“: odlazak u selo Jasenice i okolni kraj ili odlazak na Velebit, gdje ih Bojana fotografira u ambijentu, nakon čega ih „opremi u priču“ ili „opjeva u pjesmu“, ili objavi poput- uvoda. Ili:

“Zimi u selu, a ljeti u planini, gdje dom je bio mali kućerak u divljini… Znale su prirodu vjetra i tragove zvijeri, skrivene prolaze kroz kamene dveri… Svakoj su biljci poznavale tajne, i bile su skromne, iako bajne.”…

**********************

„Kad smo bili djeca“…

Izložbu u Gradskoj knjižnici Zadar je govoreći o konceptu i kontekstu nastanka, „odnosno o važnosti djetibolje mjesto, da se češće sjetimo sebe kad smo bili djeca“, 15. 4. otvorila Bojana, uz Zrinku Brkan Klarin, koja je pak govorila u svojstvu povjesničarke umjetnosti i osvrnula se na povijest i važnost lutaka i lutkarstva.

*********************

„A di su ti ovce, baba“

Izložbi sam dala podnaslov “A di su ti ovce, baba?” – jer je glavni lik baba s plakata, koju fotografiram po krajoliku kako traži ovce -i nikad ih ne nalazi ..:). Ideja je sljedeća: početak izložbe su mladenci, oko njih svadbena svita, cure i žene uređene za svatove, onda su tu i babe u crnini, neke skrušeno mole, neke zdušno ogovaraju… Tu su i žene, cure i babe koje se bave kućanskim poslovima, metu, kuhaju (kuhaju maslegiju kao staro jaseničko jelo), peru robu…. Pa imamo babe s etnološkim predmetima, jedna nosi burilo s vodom na leđima, jedna vreću s kukuruzom, jedna pastirski ranac… Dvije cure sjede na kamenu, jedna veze, druga plete kalce, tu je dakle cijeli jedan veliki život od mladenaštva do starosti, a simbolički je na njegovom kraju baba koja traži ovce, jer nažalost, na kraju priče – kako to biva u našim selima pa i onda u ovome – naše babe ostaju -same… (Pero Livajić)