Lica ‘ka u mladića. Pisma, puno smija, taman ića, zdrava pića, vrića priča. Besida, ćakula, neće kazati je li pala i neka ‘lovačka’, kako to već bude kad se okupi muška ekipa…
Toliko uspomena, sjećanja, dragih i tužnih, život je takav, događaja, doživljaja, sastanaka, rastanaka, anegdota… Dala bi se napisati ‘lipa knjiga’, ma -cili libar. Uostalom, ima vremena, tek im je 80- godina.
U Povljani na otoku Pagu, dana 20. travnja 2024. u Športskoj dvorani Povljana priredila se proslava, 80-ta godišnjica generacije rođene 1944. godine na kojoj su bili prisutni: Mile Jurišić, Željko Rumora, Ante Škoda, Ive Škoda, Stojan Škoda, Dubravko Tičić i Ante Tičić, književnik koji je tom prilikom održao i prigodnu zdravicu, no prije nje, kako je i red, na plemenitom i hvalevrijednom jubileju minutom šutnje prisutni su odali počast svojim preminulim vršnjacima…
Barba Ante nam se i javio kako bi nas o susretu izvijestio, a poslao nam je i tekst predivne zdravice kojom se obratio prijateljima, godišnjacima. Prenosimo je u cijelosti, u nastavku, šjor Ante – Hvala Vam.
„Dragi Vršnjaci,
“Svi smo mi poput kamenčića koje je more izbacilo na plažu. Kada tek isplivamo, oštri smo i hrapavi. Tada nastupe valovi života. Ako u sebi smognemo snage da ostanemo ondje i dopustimo drugim kamenčićima da nas guraju, trljaju se o nas i habaju nas, naši će oštri rubovi polako ali sigurno nestati. Postat ćemo zaobljeni i glatki, odražavati svjetlo te i sami početi svjetlucati.” (nepoznati autor). U svjetlu našeg mladenačkog zajedničkog druženja i proživljenog života koji nas je brusio, bez čega ne bi bili sve ovo što danas zapravo jesmo, kao čestiti i moralni ljudi sa svojim obiteljima, sve vas toplo pozdravljam i dobro došli.
Dragi vršnjaci, mi danas slavimo svoj zaslužni i ponosni starosni 80 godišnji jubilej, jer mladost je dar prirode, a starost je umjetničko djelo. I kao da nas je sam Bog predodredio da baš ova naša gladna ratna generacija rođena 1944. godine po svemu jedinstvena i nekako posebna od ostalih, prva u povijesti Povljane proslavi svoju godišnjicu, u ovom slučaju 80-tu što je duboka starost, koju smo hvala Bogu pri čistoj svijesti i donekle još zdravi doživjeli. “Nitko od nas nije otok sam za sebe i nismo usamljeni. Oblikuju nas djetinjstvo, iskustva, nasljeđe, kultura, životna situacija, pouke i poruke koje putem pronalazimo.” (Lindeblad), jer “pojedinačno smo kap. Zajedno smo ocean”(Satoro) i “budimo zahvalni na onima koji nas usrećuju; to su šarmantni vrtlari zbog kojih nam duše cvjetaju” (Marcel Proust). U tom kontekstu osjećam potrebu pročitati vam veoma poučnu “Pjesmu o sreći” od Shao Yunga:
“Ime učitelja sreće nije poznato. Trideset godina živio je na obali rijeke Lo. Njegovi osjećaji su osjećaji vjetra i mjeseca. Njegov duh boravi na rijeci i jezeru. Između niskog i visokog, između obilja i siromaštva, za njega nema razlike. Ne zaostaje za stvarima, niti im prednjači. Ne zna za spone i zabrane. Siromašan je, ali ne i tužan. Pije život, ali ne do pijanstva.
U njemu je sva radost svijeta. Kod malog ribnjaka čita pjesme. U kućici spava. U kolicima se vozi. I bez riječi – o radosti govori. Ponekad nosi stari šešir za sunce, ponekad nosi skromnu košulju. Ponekad šeta u šumi, a ponekad riječnom obalom. Raduje se dobrom. Raduje se dobrim. Ne laska učiteljima meditacije, ne laska učiteljima skrivenog. Ne napušta svoj dom, pa ipak je jedno s Nebom i Zemljom. Ne može ga svladati nikakva moć. Ne može ga privući nikakvo bogatstvo. Na taj je način dugo bio sretan čovjek”.
Radi naše sreće radujmo se i mi dobru i svemu onome što smo dobro postigli u životu i ostanimo vjerni svome rodnom paško-povljanskom kamenu, toj svetinji iz koje smo ponikli u svojoj jedinoj Lijepoj domovini koju smo krvlju izvojevali. Stoga, dižem ovu čašu za zdravlje, čast i uspjeh svih nas i da ako Bog da ovako u istom sastavu proslavimo i našu 90-u godinu života. Živili!“ .. Pridružujemo se krasnim željama. (PL)