Zadranin Robert Stanković s obitelji odselio u Njemačku, nije znao ni jezik, a danas gradi uspješnu menadžersku karijeru

Donosimo priču Zadranina Roberta Stankovića koji se s roditeljima odselio u Njemačku i sada niže uspjehe u poslovnim svijetu.

Njegovu priču objavio je i Heidenheimer Zeitung.

“Robert Stanković zamijenio je hrvatsku obalu Jadranskog mora za Švapski Alp. Prvo pogođen nostalgijom za domom, mladić je prebrodio jezične poteškoće, uspio se integrirati od razreda za integraciju do studija i zavolio Heidenheim kao novi dom. Njegova priča je priča uspješne integracije

Robert Stanković ima 24 godine i izvorno je iz Zadra, grada na obali Hrvatske. Godine 2015. došao je s roditeljima u Heidenheim zbog ekonomske krize u Hrvatskoj. Njegovi roditelji imali su u Zadru tri restorana i nekoliko zaposlenika, ali nisu mogli više otplaćivati kredite zbog financijske krize u zemlji te nisu vidjeli budućnost za sebe u Hrvatskoj i željeli su napustiti zemlju. Nakon što je njegov otac pronašao stan u Njemačkoj za obitelj, Stankovići su došli u Heidenheim, gdje također žive Robertovi djed i baka s očeve strane. Njegov stariji brat nije došao s njima i ostao je u Zadru.

S malo preostalog novca, obitelj je uredila stan i pokušala se uklopiti u grad. Robertov otac tada je slabo govorio njemački, njegova majka, kao i 16-godišnji Robert, gotovo uopće nije znala njemački. To vrijeme nije bilo lako za obitelj Stanković. Srećom, roditelji su uskoro pronašli posao u hotelu u Heidenheimu zahvaljujući svom stalnom trudu. Robertov otac, iskusni hotelijer, zaposlio se kao konobar, a njegova majka (tehničar strojarstva) kao sobarica.

Za roditelje je od tog trenutka postojala “svjetlost na kraju tunela”. Za Roberta, tada 16-godišnjaka, prvo nije bilo tako. Borio se s životnim okolnostima, radije bi se vratio u Hrvatsku danas nego sutra. “Vrlo mi je nedostajala obitelji, prijatelji, more i sunce”, rekao je. Buntovao se, sve je vidio negativno, a frustracija je bila velika.

Iz hrvatskog mora u bazen Heidenheimer Aquarene

Da bi pobjegao od svakodnevice i potisnuo negativne misli, mladi Hrvat pridružio se klubu SV Heidenheim otprilike 2 godine kako bi nastavio svoju plivačku karijeru. Robert je u Hrvatskoj bio drzavni prvak u plivanju sa svojom skolom (Benje) i bio je dio Plivackog Kluba Zadar. U Heidenheimu je nastavio taj san i četiri do pet puta tjedno trenirao i 2016. godine bio nagrađen sedmim mjestom na prvenstvima Baden-Württemberga.

Školski je prvotno s puno sumnje i bez motivacije pohađao integracijski razred u Westschule (osnovna škola) u Heidenheimu. “Jedino što sam tada mogao reći bilo je: Ja sam Robert”, rekao je 24-godišnjak.

U toj školi počeo je učiti njemački jezik, što mu nije bilo lako, ali s puno motivacije i upornosti uspio je naučeno sve bolje primjenjivati. Nakon tri mjeseca neki su nastavnici prepoznali njegov potencijal, jer je Robert vrlo brzo napredovao i u matematici i u engleskom jeziku. Ravnatelj osnovne škole, koji je također bio ravnatelj jedne srednje skole, primijetio je Roberta i preporučio mu i njegovim roditeljima izravnu promjenu škole. Također je imao i dodatnu podršku jedne profesorice njemačkog jezika nakon nastave kako bi dodatno razvijao svoje njemačke jezične vještine. “Ta žena mi je bila blagoslov i puno mi je pomogla u tom vrlo teškom razdoblju”, rekao je.

Kako su se snovi ostvarili zahvaljujući marljivosti i ambiciji

Unatoč tome, Robert je i dalje osjećao da je izvan društva. “Mnogi ljudi nisu vjerovali u mene. Bivši prijatelji iz Hrvatske podsmijavali su se mom planu i predviđali da od mene neće biti ništa te da ću završiti samo kao radnik na gradilištu, a i neki su me profesori uvjeravali da moja budućnost neće biti tako sjajna kao što sam je zamislio”, rekao je mladić razmišljajući.

“Imao sam viziju kako bi trebala izgledati moja budućnost.”, rekao je Robert s osmijehom. Osjećao je da je sve moguće. S puno truda, ambicije i samomotivacije želio je ostvariti svoj plan. Budući da u to vrijeme nije imao mnogo prijatelja u gradu, puno je vremena provodio kod kuće učenjem i razgovorom s roditeljima. Tada su mu oni bili velika podrška, a majka mu je bila saveznik. Satima su sjedili zajedno i pokušavali poboljšati svoje njemačke jezične vještine, što im je i uspjelo.

Kako je iz osnovnoškolca postao student DHBW-a

Nakon završetka srednje škole, Robert je prešao na KSH (Ekonomski Koledž) i otkrio svoju strast prema poslovnoj ekonomiji. “Na koledzu sam pronašao svoje prve prave prijatelje i tamo su se također znatno poboljšale moje njemačke jezične vještine, tako da sam se normalno mogao razgovarati na njemačkom jeziku.” Mnogo toga postalo je tada lakše za mladića.

Na KSH-u je Robert stekao stručnu maturu i nakon toga se prijavio za dualni studij (poslovna ekonomija, smjer industrija) u firmi Paul Hartmann AG, gdje je bio primljen. Svoj studij mladi hrvatski student završio je na Dualnom sveučilištu u Heidenheimu i u rujnu 2023. godine uspješno završio. Hartmann ga je tada zaposlio kao junior menadžer lanca opskrbe.

“Ponosan sam na sebe. Put nije bio lak i uvijek jednostavan, ali opet bih ga isto prošao.” Te su godine također oblikovale Robertovu osobnost. “Ranije sam bio sramežljiv i introvertiran, danas sam samopouzdaniji u životu.” Ipak, nije arogantan. “U razgovorima sam više tih slušatelj i ne ističem se u prvom planu.”

Robert Stanković ima još ciljeva pred sobom

Njegov trenutačni posao donosi mu veliko zadovoljstvo i trenutačno želi stjecati iskustvo i zarađivati novac dok se priprema za ostvarenje svog najvećeg sna, a to je jednog dana osnovati vlastitu tvrtku. “Razmišljam hoću li kasnije nastaviti s magisterijem nakon dodiplomskog studija, o tome ću razmisliti kada dođe vrijeme. Trenutno sam sretan što više ne moram učiti za ispite”, rekao je Robert s osmijehom. I njegovi roditelji u međuvremenu su postigli mnogo i zadovoljni su svojom poslovnom situacijom. Robertov je otac sada voditelj restorana u dvorcu u Heidenheimu, a majka radi u kontroli kvalitete u lokalnoj tvrtki.

Mladić i njegova obitelj doslovno su stigli. “Sav trud, mnogo učenja i vlastita motivacija isplatili su se”. Ali bez osobne podrške njegovih roditelja, mnogih nastavnika i ljudi koji su mu željeli dobro, vjerojatno ne bi mogao krenuti tim putem. “Za to sam vrlo zahvalan. Želim ohrabriti mlade ljude koji su u sličnim životnim situacijama. Sve je moguće, ako samo želiš”, zaključio je Robert.”