RAZGOVOR S POVODOM Viktor Prtenjača: “Polaču je oslobodila postrojba kojom sam ja zapovijedao, a ne nikakvi konjanici”

Kako godine odmiču, tako i proslava „Oluje“ postaje sve više samoreklamirajući ceremonijal državnog političkog vrha i društvene elite.

Osim političara, mnogi koriste ili pokušavaju koristiti tu obljetnicu i za veličanje ili čak izmišljanje svoje uloge u Domovinskom ratu.

Uvjeren je u to i Viktor (Vito) Prtenjača, dragovoljac Domovinskog rata od rujna 1991., a koji je demobiliziran krajem 1995. godine.

Tijekom rata stekao je časnički čin, obavljao niz odgovornih zapovjednih dužnosti, a u akciju „Oluja“ je išao kao zapovjednik pješačke satnije 1. bojne 134. domobranske pukovnije.

U ovih 28 godina, naslušao sam se raznih hvalisanja i puno lažnih tvrdnji pojedinaca o svojim navodnim pothvatima u Domovinskom ratu, a da ti isti nisu ni omirisali barut – tvrdi Prtenjača koji je čak u četiri mandata obnašao dužnost načelnika Općine Polača.

Pa, kako se osjećate danas, nakon toliko godina, kada se slavi obljetnica Oluje?

Čujte, kako sam ja u Oluji na čelu svoje postrojbe ušao u Polaču, svake godine kako se približava obljetnica te oslobodilačke vojno-redarstvene akcije, ja se naježim i budem prožet silnim emocijama. U ovih sam se 28 godina nažalost nagledao i naslušao puno lažnih hvalisavaca koji pričaju kako su tobože oni dali neki značajniji obol, a posebno me boli tvrdnja nekih od njih da su oni ti koji su 5. kolovoza 1995. ušli u do tada okupiranu, moju i našu Polaču.

Možete li konkretizirati, tko su ti „hvalisavci“, na koga konkretno mislite, neki primjer…?

Mogu. Jedan od njih je i prvi polački načelnik Radoslav Bobanović koji konkretno u toj vojno-redarstvenoj akciji nije ni omirisao baruta, a koji je u raznim medijima iznio niz netočnih tvrdnji kako je on taj koji je u ranim jutarnjim satima 5. kolovoza na konju ujahao u Polaču. To me kao čovjeka, kao hrvatskog vojnika i časnika toliko boli, jer takva laž baca ljagu i umanjuje značaj i vojno-redarstvene akcije i, na neki način, vrijeđa dostojanstvo onih koji su svoje živote dali u toj akciji. Jedan od njih je Branimir Anić Matan koji je izgubio život na jednoj od najjačih utvrda na bojišnici dugoj više od 30 km, a to je brdo Gubavica iznad Tinja. Taj se čovjek s puno srca, emocija i ljubavi stavio meni na raspolaganje, u mojoj zoni odgovornosti, i tražio najteži pravac. Ne može se opisati s kojom je odlučnošću on, zajedno s jednom skupinom vojnika koja je bila stacionirana u kampu Kozarica u Pakoštanima, želio ići naprijed i dati obol toj vojno-redarstvenoj akciji. Stavili smo ga na težište našeg najjačeg udara, prema Gubavici. On je 5. kolovoza u popodnevnim satima, oko 15-16 sati, tu izgubio život. Međutim, Radoslav Bobanović tvrdi,  a to je provjerljivo u nekoliko medija, kako je on u ranim jutarnjim satima tog istog dana ujahao u Polaču. Znači, prema njegovoj tvrdnji ispada da je on ujahao 12-13 sati prije nego što je na tom pravcu život izgubio pukovnik Matan. To mogu tvrditi samo lažljivi, prepotentni licemjeri.

Kako se i iz kojih sve pravaca oslobađala Polača?

U oslobađanje Polače, po zapovijedi meni nadređenih zapovjednika, išlo se iz četiri pravca. Tri napadna pravca su bila: Vinterinci-Nadinski vinogradi-Polača, drugi pravac je bio Gubavica-Lišane Tinjske-Polača i treći pravac je bio Vinska Gradina-Polača, dok je četvrti pravac bio Vrana-Kakma-Polača. Mi smo se u poslijepodnevnim satima u zaseoku Prtenjače spojili s jednom od skupina koja je imala zastoja zbog gubitka pukovnika Matana, da bismo se negdje oko 19-20 sati spojili s Vranskom satnijom te „prošpartali“ i ovladali cijelom Polačom.

A kada se Bobanović pojavio u Polači toga dana, ako već nije rano ujutro ujahao, kako kažete?

Taj koji tvrdi da je na konju ušao u ranim jutarnjim satima, pojavio se tek u kasnim večernjim satima, i to – s osobnim mercedesom.  U vojnoj odori, ali s osobnim mercedesom koji je tada bio u vlasništvu Općine Polača.

Koja je zapravo bila stvarna uloga Radoslava Bobanovića u akciji Oluja kada je u pitanju oslobađanje Polače?

On nije imao nikakvu ulogu. To je bila zona odgovornosti kojom sam ja zapovijedao. On je nekoliko dana prije dovezao neki top T-12 pa smo mu, zbog mira u kući, dopustili da ga stavi kod nogometnog igrališta Raštane. Međutim niti nam je formacijski on bio potreban niti je imao ikakvu ulogu. U mojoj zoni odgovornosti on nije dao nikakav, ni onaj minimalni, čak ni najbizarniji doprinos.

Vi, dakle, tvrdite da Bobanović u oslobađanju Polače u Oluji nije imao nikakvu ulogu?

Niti je imao ulogu, niti je dao ikakav, ni najmanji doprinos.

Ako je istina što govorite, to valjda znaju i drugi, ne samo Vi. Pa, kako je moguće da Bobanović sve ove godine u javnosti figurira kao alfa i omega Polače, kako u Domovinskom ratu, tako i poslije?

Za sve što vam govorim, ima na desetine svjedoka. Međutim, ja pitam vas novinare, medije, kako je moguće da taj čovjek već 28 godina uspješno manipulira medijskim kućama, novinarima. Dobro, opće je poznato da on ima određene sposobnosti manipuliranja masama, ali od novinara, poglavito iskusnih novinara, očekuje se da ne nasjedaju lako manipulaciji. Taj isti Bobanović će vjerojatno i sada u nedjelju na misi s oltara biti spomenut kako plaća misu za hrvatske branitelje. Međutim, omalovažavati žrtvu pukovnika Matana, koji je svoju djecu ostavio siročadima, ponižavati ga na način da tvrdite kako ste nekih 10-15 sati prije njega na konju ušli u Polaču, to doista graniči sa zdravim razumom. Kao i plaćanje mise za branitelje kako bi vaše ime bilo pročitano na misi. Ne reklamiraj se, pomoli se za branitelje u tišini, iskreno.

Očekujete li reakciju Bobanovića na ovo što tvrdite, neku sudsku tužbu ili slično…?

Ne bojim se ja nikakve njegove reakcije ni sudske tužbe, neka se služi čim god hoće. Moja je dužnost objasniti ovoj djeci, ovim mladim naraštajima da je štetno da ih zadoji lažima, neistinama, poluistinama i izmišljotinama netko kome nitko tada nije branio uključiti se napadnim djelovanjima. Ja sam imao striktnu zapovijed da zapovijedam postrojbom iz zapovjednog mjesta, ali ne, ja sam odlučio staviti se na čelo, u pješački proboj. Ja mu nisam branio da bude rame uz rame sa mnom, ali on u tih par godina koliko je proveo u HV-u, jednu noć nije proveo na rovu. A moj cijeli rat je na rovu ili uz rov. Koga i čega bih se ja trebao bojati?

Pred nama je proslava 28. obljetnice Oluje. Što osjećate u tom ozračju, s obzirom na sve ovo što ste iznijeli?

Strašno sam rezigniran koliko je njih zloupotrijebilo zakonske propise, koliko je njih trgovalo utjecajem, koliko je mladih ljudi, zdravih, potentnih, prigrlilo mogućnost da uzmu mirovine, stanove, itd.. Strašno me to boli. Mnogi od njih su svojoj Hrvatskoj, ako je istinski vole, mogli dati puno toga za njezin rast i razvoj. Međutim, isto tako, strašno sam ponosan na puno veći broj onih koji su bili spremni dati život i koji, vođeni tom idejom, nisu tražili ništa ili su tražili mrvice. Oni pravi, istinski branitelji u većini su zaboravljeni dok su se laktaši izlaktali samoreklamom za svoje mjesto u prvom ešalonu. No, sretan sam i radostan da mlade generacije doista tu Oluju doživljavaju kao nešto veličanstveno, sveto, nešto što je hrvatskom narodu donijelo slobodu nakon toliko stoljeća.