Zadranka Andrea Buča, autorica šarmantnog serijala o životu na otocima: “Taj ‘pomalo’ moment mi je nevjerojatan, gradski život te ‘samelje’!”

Kroz putopisni serijal “Stani na otoku”, autorica Andrea Buča demonstrirala je svoju impresiju morskim plavetnilom, netaknutom prirodom, šarmantnim otočanima, ali i tradicijom koju je čvrsto odlučila sačuvati od zaborava.

Nagrađivana autorica i redateljica, Zadranka sa zagrebačkom adresom odvojila je vrijeme za razgovor između svakodnevnih obaveza i rada na novom projektu.

Serijal “Stani na otoku” započeo je na Dugom otoku u zadarskom arhipelagu, naša si Zadranka, jesu li “Hrvatski Havaji” slučajno bili prvi odabir?

Ma kakvi. Dugi otok i ja znamo se već dugo vremena i to je bilo moje omiljeno odredište i dok sam živjela u Zadru. Ti Saljani su mi toliko prirasli srcu. Sve njihove navike, posebnost, kako oni kažu ‘mi nismo konzumenti, mi smo kreatori’. Tom sam logikom išla. Ajmo pokazati tu konzerviranu Dalmaciju, kakva ona još uvijek je, a tako nam je blizu… Do Dugog otoka imamo sat vremena katamaranom, sat i pol trajektom. Osobito volim onu zapadnu stranu otoka, tamo caruje priroda, plaže su prekrasne, špilje, vale… Dugi otok je specifičan i po tome što ima dva svjetionika, on je u principu imao sve one odlike koje su meni bile potrebne za otvaranje serijala… Kakav je Dugi otok, e to je potpis ‘Stani na otoku’.

U emisiji je život na otoku romantiziran, ciljano si odabrala takav pristup?

Ne bih rekla da je serijal krajnje romantiziran, samo sam išla logikom da ja ne mogu promijeniti stanje stvari. Na probleme otočana, otočkog života i težine takvog života su ukazivali mnogi, često se o tome sluša kroz razne informativne emisije. Moja je putopisna, pustolovna, željela sam pokazati onu ljepšu stranu otočkog života, da postoje blagodati, one finese koje su nama ljudima iz grada iščezle, to vrijeme koje tamo duže, drukčije otkucava, ta sporost… Iako oni kažu da nemaju vremena, da im ga uvijek fali, ha, ha. Ali to druženje, bliskost, to mi je nešto nevjerojatno.

“Nećeš politiku u svoju butigu”, ali ipak bismo od tebe voljeli čuti koje su teškoće života na otoku?

Pustili smo otoke i otočane da se sami o sebi skrbe, jako se malo ulaže, jako se malo izdvaja za njih, a svi bi htjeli da nam dolazi gost, da imamo što ponuditi, hvalimo se otocima samo onda kada je to u pozitivnom smislu. Toga mi je žao… Ima i onih koji dolaze na otoke, kontinentalaca koji se na otoke sele, ali u suštini je sve manje i manje otočana, pogotovo onih autohtonih, njihovih običaja i onoga kako se nekad živjelo.

Gledajući serijal, mnogima se činilo da radiš posao iz snova. Ljeti putuješ otocima, kupaš se, sunčaš, fino papaš…

To je potpuno pogrešno mišljenje. Okupala sam se možda tri puta u 40 dana terena. Napravili smo valjda četiri tisuće kilometara, ne znam koliko milja, obišli smo otoka, otočiće i hridi… Konstantno smo bili u pokretu, to uopće nije godišnji odmor, a događa se kada su svi ostali na godišnjim odmorima… Nemam dojam da prolazim užitke na terenu, tek kasnije ih prolazim pregledavajući materijal i slažući u montaži epizodi. Tada u puninu doživim sve ljepote, možda baš onako kako to doživljavaju onikoji ljeti idu na godišnji, ha, ha.

Povezanost? Kakvo je tvoje iskustvo? Putuje li se pre dugo prema otocima?

Naravno! Planirala sam u životu posjetiti i Mljet i Lastovo i Palagružu, ali od primjerice Zagreba do Lastova treba 11 sati. Pet sati se truckaš autom. Sve je to lijepo, lijepa je i Jadrolinija i sama ta kulisa, imaš što raditi, fotografirati se, jesti, piti, igrati karte, ali ipak moraš izdvojiti 11 sati, za toliko vremena možeš doći na Kuala Lumpur.

Zadarski bend “Sexymotherfuckrs” pjeva “pobiga je trajekt”. Većina nas je iskusila što to znači. Jeste li koji put tijekom snimanja i vi propustili morski prijevoz?

Ha, ha, odlično! Pokojni Mrvica sa splitskog područja bi znao reći ‘nije mala pobiga trajekt nego si ti kasno došla’. Uvijek je to drž, ne daj. Pogotovo u špici sezone kada smo mi snimali. Kad se otisneš i kada krene taj brod, pogotovo iz splitske luke, padne ti sto tona s leđa i srca. Možda bi otoke bilo ljepše snimati zimi, ali onda opet imaš tu otegotnu okolnost vremenskih neprilika, bure, juga…

Zavidimo ležernosti, sporom tempu i odmaku od užurbanosti naše svakodnevice koju uživaju otočani. Postoji li nešto što si naučila od njih i implementirala u svoj način života i razmišljanja?

Sve što i pokušam implementirati vrlo brzo iščezne, zato što te samelje gradski život. Hoćeš nećeš ne možeš ostati neokrznut stresom. Pogotovo ovdje u Zagrebu, čim otvoriš vrata i izađeš na ulicu u kojoj vozi tramvaj, ujutro kreneš s djetetom u školu, otkucaji su ti već na 130. Svaki dan se pitam zar je nama to stvarno potrebno, zar ne možemo svi usporiti, za tim čeznem… Taj ‘pomalo’ moment s otoka je meni nevjerojatan, taj sklad s prirodom…

Nakon svega, bi li mogla živjeti na otoku? Što bi ti nedostajalo iz gradske svakodnevice?

Ne znam da bih se mogla otisnuti na otok i živjeti otočki život, više sam za planinu i šumu. Ništa mi iz grada ne bi nedostajalo, ha, ha. Pasionirani sam vozač, jako volim voziti avenijama, volim zelene valove, arhitekturu grada. Volim mogućnosti koje grad nudi, iako ih ne moram iskusiti, ne moram otići u kazalište, ali znam da ja to tu imam! To je nešto što mojoj naravi odgovara. Da idem živjeti na otok, onda bih odabrala neki najudaljeniji, najnenaseljeniji i potpuno izolirani otok.

Možda bismo mogli predložiti Silbu, ali tamo nema automobila i vožnje koje toliko voliš…

E, da! Silba je krasna i beskrajno mi je žao što je serijal bio ograničen brojem nastavaka. Silba je mjesto koje volim, koje je lijepo i žao mi je što nisam mogla svima dati jednaki tretman.