Lara Nekić uspješna je mlada glumica koja svoj talent trenutno brusi u Zagrebu. Iako je tamo rođena, odrasla je u Zadru. Završila je Osnovnu školu Zadarski otoci te Gimnaziju Jurja Barakovića. Po završetku srednje škole odlazi u Zagreb gdje završava Akademiju dramske umjetnosti.
Glumom se počela baviti u Zadru, u Kazališnoj udruzi Igrajmo se. Trenutno radi na brojnim projektima te će ovo biti još jedno ljeto u nizu bez mora, sunca i Zadra.
Kada, kako i gdje si se počela baviti glumom?
Sve je počelo u drugom razredu osnovne škole u kazališnoj udruzi Igrajmo se, pod vodstvom Matije Šango Šimurine. Nakon toga učlanila sam se u Dramu Plus kod Vinka Radovčića. Krenula sam iz razonode i urođene znatiželje, ubrzo sam shvatila kako gluma u mom životu ne može biti hobi ili razonoda, već poziv.
Sjećaš li se svoje prve uloge? Kakav je bio osjećaj pri izlasku na pozornicu?
Predstava se zvala Mislav u svijetu bajki. Glumila sam Mislavovu majku, imala sam jednu, ali za mene tada itekako vrijednu scenu. Zanimljiva je činjenica da je u toj predstavi glumio Silvio Mumelaš, koji će mi kasnije predavati na Akademiji dramske umjetnosti. Osjećaj pri prvom izlasku na pozornicu bio je pun lakoće, dok je u kasnijim ulogama i predstavama taj osjećaj bilo sve teže dostići. Uvijek pokušavam vratiti taj osjećaj prvog izlaska na scenu, jer je bio neobavezan i bez prevelikog razmišljanja, a svaka dobra uloga mora imati u sebi element lakoće!
Bila si dobra i u rukometu, kako je ipak prevagnula gluma?
Rukomet je ipak bio tu zbog fizičke aktivnosti, socijalizacije i dječje radosti. Glumački poziv sa sobom nosi to, ali i mnogo više. Rukomet sam voljela igrati, no glumu volim živjeti.
Je li bilo teže upisati akademiju ili ju završiti?
U periodu prije samog upisa, prolazak prijamnog ispita svakako je najveći izazov, ali ja sam negdje u sebi imala sigurnost koja je proizlazila iz neopterećenosti, jer znala sam da ću, upisala ili ne, pokušavati sve dok ne uspijem. Znala sam da me se neće tako lako riješiti! Što god da se dogodi, bit ću glumica; tako sam se tada osjećala. S obzirom na neobičnu prirodu posla, formalno fakultet nije teško završiti, ali je teško završiti ga sa sviješću da si sada tek prikupila mnoge alate i iskustva, a da pravo učenje počinje tek sada, tom učenju nema kraja. Kad radiš ono što voliš, težnja ka izvrsnosti je jedina opcija.
Iako si rođena u Zagrebu, odrasla si u Zadru. Je li ti se bilo teško priviknuti na život u Zagrebu?
Ne! Jako volim Zadar, Dalmaciju, more…, imam puno prijatelja i uspomena iz Zadra, ali meni taj mentalitet ne odgovara. Zadar kulturno napreduje, ali ne dovoljno. Jednostavno ne nudi dovoljno sadržaja za mene, kako s privatne, tako i s poslovne strane.
Kako izgleda jedan radni dan glumca u Hrvatskoj?
Kako kod koga, ali iz moje perspektive ovako: Budim se ujutro i otvaram bilježnicu s rasporedom. Brzinsko spremanje, ponavljanje teksta. Raspored je uvijek drugačiji, zato i postoji ta bilježnica. Trči se s jedne probe ili snimanja na drugo, nosi se hrana u zdjelama i radna odjeća. U pauzama pokušavam uhvatiti vremena za trening i čitanje. Navečer dolazim kući, upalim seriju i onda opet bilježnica, planiranje idućega dana i meditacija prije spavanja.
Iako si mlada imaš dosta iskustva. Ima li još uvijek treme i koji je najbolji lijek za nju?
Uvijek ima treme, ali ta je trema vrsta uzbuđenja, nikako strah. Bitno je da je trema pozitivna. Bitno je da trema proizlazi iz uzbuđenja i opreza, alertnosti. Meditiranje pomaže.
Imaš li nekog glumca ili glumicu koje doživljavaš kao uzore?
U djetinjstvu i mladosti sam imala uzore, idole, simpatije s televizije, no sada imam priliku pronalaziti uzore u projektima koje radim. Najveći uzori su mi kolege i sve ono što oni rade bolje od mene. Izdvojila bih kolegicu Almu Pricu s kojom radim već drugu predstavu. Izuzetno pedantna, mirna, staložena i samosvjesna. Svakoga dana donosi na probu svoj unutarnji mir, a mene osobno to podsjeća na ljepotu ovoga posla. Uz nju, istaknula bih i kolegu Damira Lončara. On što god radio radi do kraja, i tako je utjecao na mene. Alma i Damir, nakon desetljeća provedenih u glumi,i dalje rade ovaj posao sa žarom, i ja želim biti takva u njihovim godinama.
Možeš li izdvojiti nekoga, tko ti je najviše pomogao u svijetu glume?
Puno ljudi je zaslužno za moj rast i razvoj, no osoba koja me najviše obilježila bila je Mare Sesardić. Pružila mi je sigurnost, uvažila me, otvorila mi je oči. Nakon nje, profesor Bobo Jelčić koji je najviše utjecao na moj pristup glumi. Odgovoran je za velik dio moga napretka, otkrio mi je nove vidike, koje je nakon njega proširio Krešimir Dolenčić, koji mi je puno pomogao u raznim segmentima posla i života.
Na koju si ulogu najponosnija i zašto?
Ne mogu izabrati. Jako volim sve svoje uloge. Ako ne volim ulogu smatram da ju ne trebam raditi, jer moj je zadatak da ju naučim voljeti. Uvijek najviše volim ulogu na kojoj trenutno radim.
Imaš li neku ulogu ili projekt s kojim bi ostvarila svoje snove?
Apsolutno! Želim glumiti u akcijskom filmu. Uvijek želim nova i drugačija iskustva.
Smatraš li da hrvatskoj sceni nedostaje kvalitetnih filmova i serija, s obzirom na to da imamo dobre glumce?
Da, smatram da se potencijal koji imamo ne iskorištava do kraja. U Hrvatskoj se često glumci, serije, filmovi stavljaju u kalup. Gledamo slične sadržaje sa sličnim ili istim ljudima. Fali raznolikosti, rizika, žanra. Problem, kao i uvijek, proizlazi iz manjka obrazovanja i osviještenosti, ali i toga da ljudi ne znaju ili ne žele raditi u kolektivu. Problem su i financije, kao i podrška države. Trebamo se probuditi jer imamo potencijala i pregršt educiranih i sposobnih ljudi.
Na čemu trenutno radiš?
Završila sam predstavu kao gost na diplomskom ispitu klase Krešimira Dolenčića. Predstava se zove Kako je umro prastric August. U procesu sam izrade predstave Krčmarica purgerica za histrionsko ljeto. Meni izuzetno bitan projekt kojeg trenutno radim u kazalištu &TD, Predstava Beštije u režiji Kristine Grubiše. Jako dugo radimo na tome, materijal je to koji proizlazi iz svih nas uključenih u proces, a tematizira Dalmaciju i njezine običaje.
Što ti najviše nedostaje iz Zadra?
More! Ovo mi je treća godina na histrionskom ljetu, što znači da sam zadnjih godina vidjela jako malo mora i sunca. Fali mi i priroda i to što je u Zadru sve nadomak ruke.
Planiraš li se vratiti živjeti u Zadar?
Ne, možda kad odem u mirovinu. Ali planiram stalno posjećivati Zadar i jednom kad dođe prilika, želim vidjeti sve te ljude iz Zadra koji su me uvijek podržavali, jer otkad sam otišla u Zagreb, nemam vremena i s puno ljudi se nisam dugo vidjela.
Imaš li neki savjet za mlade ljude koji žele slijediti svoje snove?
Svemu treba pristupati kao platformi za učenje, znatiželjno i otvoreno. Tako najlakše možemo vidjeti objektivno, koliko je to moguće. Slijedi svoje snove, ali nemoj sebe pregaziti da bi ih ostvario, jer najbitnije je sačuvati sebe unatoč svemu.
Autor: Val Kraljević
