ZADRANI U ZAGREBU Ivana Buljan Legati: “Svaki grad ima upravo ono što čini produženu ruku onog drugog”

Ivana Buljan Legati rođena je u Zagrebu 20. prosinca 1972. godine. Uz osnovnu školu i Gimnaziju “Juraj Barković” u Zadru je završila i osnovnu baletnu školu. Plesom se nastavila baviti u Studiju za suvremeni ples pod vodstvom profesorice Nives Šimatović Predovan.

Po završetku srednje škole, upisala je Studij glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, diplomirala je 1996. godine. Iste godine upisala je poslijediplomski studij na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je magistrirala na temi iz područja scenskog govora 2000. godine.

U kazalištu, na filmu i televiziji profesionalno nastupa od 1995. godine. Na međunarodnom festivalu monodrame BEFEMON u Vojvodini (2018.) i MONOAKT na Kosovu (2019.) osvojila je nagradu za najbolje izvedenu monodramu pod nazivom Soba za poglede autorice Virginije Woolf. Na poziv profesora Antuna Lonze, 1996. godine Ivana je započela rad na Katedri za scenski govor na Akademiji dramske umjetnosti, Odsjek glume.

U početku je radila kao asistentica, a od 2001. godine vodi samostalno klase. 2016. godine uspostavila je suradnju Akademije dramske umjetnosti s uglednom britanskom institucijom The Royal Central School of Speech and Drama Sveučilišta u Londonu u svrhu razmjene nastavnih programa i uočavanja međusobnih srodnosti i različitosti suvremenih obrazovnih modela te unapređivanje nastave i nastavničkih kompetencija. Kroz svoj rad uključena je i u aktivnosti Internacional Network for Voice, brine za kontinuirani profesionalni razvoj nastavnika glas glumaca i performera. Pročelnica Katedre za scenski govor bila je u dva navrata 2010.-2014. godine i 2016.-2020. godine.

Od 2014. godine do 2016. godine obnašala je funkciju predstojnice Odsjeka glume. Od 2021. Ivana je prodekanica za nastavu i studente kazališnih studija. Radi kao suradnica za govor u kazališnim i filmskim produkcijama. Njezina prva zbirka pjesama pod naslovom Dover objavljena je 2019. godine u nakladi Hrvatskog društva pisaca.

Rođeni ste u Zagrebu, “odrasli” ste u Zadru, a potom se opet preselili u Zagreb na fakultet. Koje su razlike u načinu života u ova dva grada?

Razlike su velike i lijepe. Što vrijeme više odmiče, sve su mi dragocjenije. No, ja te gradove ne odvajam, nikad i nisam. Spajam ih i živim zapravo u amalgamu te moje dvije velike ljubavi. Svaki grad ima upravo ono što čini produženu ruku onog drugog. Zagrebom, primjerice, upravo zbog mog iskustva odrastanja u Dalmaciji u mojem doživljaju protječe more. Znate onu pjesmu Slavka Mihalića – “Prolazim Zrinjevce, dotiče me more”.

Studirali ste na Akademiji dramske umjetnosti, kakvi su bili vaši početci glume?

Obožavam literaturu, oduvijek. To je moja najveća strast. A ono najljepše u njoj trenutak je kad dobije svoj glas, kada zvukovi izniknu. Eto, to. U čitanju glas ostaje zarobljen, zatomljen. I to sve ima svoje draži. Tišina i tihi unutarnji šapat. Međutim snaga glasa posve je druga vrsta uzbuđenja. To je, rekla bih, bila početna fascinacija. Zvukovi kod Krleže, Marinkovića, Ujevića, Vojnovića, Rimbauda, Salingera, Carvera, Dickensona, Parunice. Riječi, detalji, velike teme i snažne misli.

Koliko je teško bilo “upasti” na Akademiju, kako ste se spremali?

Nisam to tada znala. Danas kada sam članica Povjerenstva za ocjenu prijamnog ispita potpuno sam svjesna koliko je težak i iscrpljujuć taj proces. Spremala me je moja divna profesorica i kolegica Helena Buljan snagom svoje goleme empatije i ljubavi prema pridošlicama i pedagogiji.

Možete li izdvojiti neku ulogu kao najdražu?

Mada i Veca iz Bunjevačkog Bluesa u režiji Vlatka Dulića u Mabel Waring, autorice Virginije Woolf iz moje monodrame Soba za poglede. Više zapravo pamtim procese rada i ljude s kojima
sam radila.

Rad na fakultetu ili u kazalištu/na filmu.

Sve, sve i sve. Volim to što radim bez obzira gdje.

Objavili ste i zbirku pjesama “Dover” gdje pronalazite inspiraciju? Možemo li uskoro očekivati novu zbirku?

Život je jedno veliko čudo. Mogućnost mutacije još veće. Svaki je dan, svaki trenutak promjena. Barem način na koji svjetlo pada. Dar opažanja tih malih izmijenjenih životnih nagiba put je prema
poetizaciji stvarnosti.

Spremate li neki novi projekt, radite li na nekoj predstavi ili filmu?

Da, no detalje ćete morati pričekati.

Što mislite o kulturi kazališta u Hrvatskoj, Zagreb je dosta razvijen po tom pitanju, a Zadar?

Izuzetno je raznolika. Teško mi je uspoređivati iz potpuno izmještene pozicije. U Zadru ima fenomenalnih ljudi. Možda sinergijom možemo napraviti više ili zakoračiti dalje.

Što smatrate svojim najvećim uspjehom?

Uz sve poslovne uspjehe, majčinstvo smatram najvećim.

Kako izgleda vaš tipičan dan?

Rano ustajem, meditacija, tjelovježba, kratki jutarnji razgovor s ukućanima prije nego što se rasprostremo u dan, izlazak na cestu, mnogo posla, ljudi, susreta, smijeha, obvezni prolazak centrom grada, dolazak doma, smiraj. Ako obaveze dopuštaju – duga šetnja u suton, rezime dana s ukućanima. Knjiga ili serija za uspavljivanje. Ne izdržim dugo.

Koliko često posjećujete Zadar, razmišljate li o povratku za stalno?

Obično za blagdane i ljeti. Posao mi ne dopušta da izbivam koliko bih htjela. O povratku? Ja nekako ne osjećam da se odlazak dogodio.

Savjet za studente, posebno za buduće studente akademije?

Savjet za one koji žele upisati akademiju je da se dobro pripreme za prijemni i dođu kod nas na konzultacije. Savjet za sve je: vjerujte su sebe i radujte se životu!

Autor: Leonarda Zorica – Klub Zadarskih studenata u Zagrebu