Zadarska atletičarka Paola Borović na doktoratu je u Zagrebu: “Od atletike mogu živjeti samo oni vrhunski, a to su oni koji su među pet u svijetu”

Paola Borović uspješna je sportašica rođena u Zadru 1995. godine. Pohađala je Osnovnu školu Šimuna Kožičića Benje gdje se upoznala s atletikom. Završila je  Gimnaziju Franje Petrića, paralelno obarala rekorde u svojim disciplinama: troskoku i skoku u dalj. Ima diplomu s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu gdje je upisala i doktorat.

Akademske obveze nisu je spriječile u nastavku atletske karijere, te ju i danas možemo pratiti na raznim mitinzima. Kroz sve svoje kako sportske tako i akademske uspjehe nije zaboravila svoj rodni grad te jedva čeka dan kad će se vratiti živjeti u Zadar.

Kako se razvila ljubav prema atletici?

Za ljubav prema atletici zaslužan je moj profesor tjelesnog i razrednik Dražen Adžić. Sestra mi je bila košarkašica te je on smatrao da bi se i ja trebala baviti nekim sportom. Tražio je u čemu sam dobra i prepoznao je moju brzinu te me nagovorio da se upišem na atletiku. Isprva nisam htjela, nisam ni znala razliku između atletike i gimnastike. Bio je uporan, čak mi je našao i društvo da ide sa mnom na treninge. Tako sam krenula u atletiku i zavoljela taj sport.

Kakvi su bili uvjeti za trening u Zadru?

Koliko god su uvjeti bili loši mi za bolje nismo znali. Trenirali smo na starim Baninama, to je bio sami beton. Imali smo malu teretanu u kojoj smo trenirali kad su vani uvjeti bili nepodnošljivi. Usprkos tome smo postizali vrhunske rezultate. Najbitnija stvar nam je bila ta što smo voljeli to što radimo, tako da se nismo ni zamarali lošim uvjetima.

Nakon srednje škole upisali ste fakultet u Zagrebu. Kakav je za vas bio taj prijelaz, jeste li se brzo navikli na život u Zagrebu?

Prva godina u Zagrebu bila mi je najteža u životu. Upisala sam fakultet, promijenila sam trenera i način treniranja. Svaki dan sam na predavanja i treninge putovala minimalno 45 minuta tramvajem. Ujutro bih spakirala torbu, cijeli dan provela na faksu i treningu, nekad sam bila toliko umorna da bih prespavala svoju stanicu. Sve mi je bilo daleko, a i teško mi se bilo naviknuti na život bez sunca i na hladne zagrebačke zime.

Kakav je život atletičara u Hrvatskoj?

Od atletike mogu živjeti samo oni vrhunski, a to su oni koji su među pet u svijetu u svojim kategorijama. Atletika je amaterski sport, nema tu ugovora. Uglavnom se živi od stipendija i nagrada s mitinga.

Smatrate li da je atletika premalo zastupljena u medijima?

Mislim da ide na bolje. U zadnje vrijeme se stvarno jako puno piše o atletici. Ovu dvoransku sezonu je bilo ostvareno puno rekorda u mlađim uzrastima i to je izazvalo jedan boom u medijima.

Koja vam je najdraža medalja i zašto?

Medalja s državnog prvenstva za mlađe juniore u Puli. Tad sam prvi put skočila preko šest metara u skoku u dalj i srušila sam rekord star 32 godine u tom uzrastu. Najdraža mi je zato što se tada taj rezultat najmanje očekivao i samu sebe sam iznenadila, bila sam presretna.

Koja je tajna vašeg uspjeha?

Ludost! Uporan rad i puno odricanja. Najvažnije je da vjeruješ i voliš to što radiš.

Jeste li ikad osjetili da vas gura poznati dalmatinski dišpet, u nekim trenucima kada  je bilo teško?

Apsolutno, često se probudi taj neki inat. Mislim da to imaju svi sportaši iz Dalmacije, pogotovo jer nas je većina počela u lošim uvjetima, bez podrške grada i institucija, no to je bio dodatan motiv za ostvarivanje boljih rezultate. Kad imaš sve, razmažen si. Ovako te potreba dodatno natjera i motivira.

Što bi za vas bilo ostvarenje sna u karijeri?

Kad jednog dana završim svoju karijeru, da znam da sam pokušala sve da ostvarim ono što sam mislila da mogu.

Koje je sljedeće natjecanje i koja su očekivanja?

Upravo sam završila dvoransku sezonu. Sad slijedi glavni dio priprema za ljetnu sezonu. Ove godine je Kup Europe, koji je u sklopu Europskih Olimpijskih igara u Poljskoj, to je u lipnju. Krajem kolovoza je Svjetsko Prvenstvo u Budimpešti. Uz to održat će se i prvenstvo Balkana.

Imaš li neke rituale prije natjecanja?

Volim ritual spremanja torbe za natjecanje naravno uz dobru muziku.

Tko vam je uzor, a tko najveća podrška?

Gledam uzore u ljudima koji me inspiriraju. Ne moraju to nužno biti sportaši, nego ljudi koji imaju viziju i rade sve da ostvare svoje ciljeve. Najveća podrška mi je obitelj, bez njihove podrške ne bi mogla. Naravno i trener.

Imate li neki moto koji koristite kroz sport, ali i život?

Dok god vjeruješ, ima smisla.

Sport, obrazovanje i zabava. Kako sve uskladiti?

Sve se može. Najbitnija je organizacija. Ja funkcioniram tako da što imam više obaveza, to ih bolje i lakše izvršavam.

Završili ste ekonomiju, gdje se vidite kroz par godina na tom polju?

Trenutno sam na doktoratu. Za par godina voljela bih povezati sport i ekonomiju. Uz teorijsko znanje, želim imati i ono u praksi, te bih onda voljela raditi na nekom fakultetu i prenositi svoje znanje i iskustvo na studente.

Poznati ste  po skokovima.  Jeste li ikada skočili s desetke na zadarskom bazenu?

Nisam, nemam hrabrosti. Za mene su samo horizontalni skokovi.

Koliko često te u Zadru i što vam najviše nedostaje?

Nažalost nisam često. U Zadru sam za blagdane i ljeti kad završi sezona. Voljela bih da sam više. Najviše mi nedostaje kava uz more.

Planirate li se vratiti živjeti u Zadar?

Da! Zadar je idealan grad za život. Za život s obitelji nema boljeg grada. Sve je blizu, klima je odlična, tempo života je taman, idealno.

Imate li neki savjet za zadarske studente u Zagrebu, koji se možda isto bave sportom?

Savjet za sve je da dok god vjeruješ u nešto, iako neki možda misle da su tvoji snovi ludi, ostani svoj i drži se toga. Ako naiđeš na nekakve prepreke bori se, ali ako vidiš da ti je nešto samo trošenje vremena, odustani od toga, jer brzo prođe život, a posebno mladost.

Val Kraljević