Zadarski antifašisti o hodočašću na Molat: “Kada će se prestati sa svađama hrvatskog naroda?”

Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Zadra poslala je priopćenje vezano uz nedavno hodočašće na Molat u organizaciji Zadarske nadbiskupije kojeg donosimo u cijelosti:

“Kada će se prestati sa svađama hrvatskog naroda?

Prošle subote, točnije 11. ožujka, u organizaciji Zadarske nadbiskupije održano je korizmeno hodočašće koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a povod je  bio, kako je kazano, 80. godišnjica okrutne smrti (ubojstva) redovnice rodom s Molata, a koje se dogodilo u Drugom svjetskom ratu. Sjećanje na žrtve koje su, na žalost, posljedica svakoga rata, samo po sebi, podrazumijeva potrebu odavanja   pijeteta s porukama mira, ljubavi i dobrote, te osude rata kao jednog izopačenog i opasnog stanja ljudskog uma, najvećeg zla kojeg čovjek može smisliti i provoditi. Mi zadarski antifašisti očekivali smo da će i ovo hodočašće biti organizirano s tim ciljem i takvim porukama.  Ovo, tim više, što u svim našim istupima osuđujemo sva stradanja nevinih žrtava i ograđujemo se od onih koji su koristili ratno stanje za bilo kakve

osobne obračune, promoviranje bezakonja, nepravde i straha, te podsjećamo na  potrebu da žrtva ima pravo na mir. Na žalost ovo hodočašće u Molat, na mjesto   poznato, među ostalim, po kalvariji preko dvadeset tisuća Hrvata, naših sumještana,  Dalmatinaca, otočana, koje su fašisti mučili u logoru samo zato što su željeli slobodu,  korišteno je za druge svrhe.

Voditi hodočašće i držati propovijed s tvrdnjom da su se spomenuta ubojstva radila  ciljano „ iz mržnje prema vjeri, prema Bogu, Crkvi i svećenstvu“, te kako je i spomenuto okrutno ubojstvo rezultat „mržnje prema katolicima“ je, u najmanju ruku,    neprihvatljivo, štetno, sramotno i nedostojno crkvenog poslanja, vjere i istine.

Postavlja se pitanje, čemu služe takve kvalifikacije, takve monstruozne optužbe?

Također, postavlja se pitanje, do kuda će to ići? Hoćemo li partizane i cijelu NOB-u  optužiti kao zločince i zločinačku organizaciju? Hoćemo li one koji su svoje živote,  svoju mladost ostavljali po dalmatinskom i hrvatskom kamenu boreći se protiv  fašizma, za slobodu, okriviti za smrt Isusa, za sve zločine ovoga svijeta? Na kraju,  možemo li ovakvo uporno iskrivljivanje činjenica kvalificirati kao namjerno, kao  mržnju? Ne želimo se time baviti. Ne želimo ulaziti u namjere, ali imamo pravo i  potrebu pozvati na istinu, mir, dostojanstvo i ljubav.

Ubojstvo se uistinu dogodilo. I kakav zlotvor bi trebao biti da to i svako drugo ubojstvo, netko pravda? Povijest ne možemo izbrisati, ali možemo i moramo utjecati  na to da našim mladim generacijama govorimo istinu. Jer, da je istina da su partizani  ubijali zbog mržnje prema vjeri, Bogu, Crkvi, zbog mržnje prema katolicima, tko bi  onda na zadarskim otocima preživio Drugi svjetski rat. Tvrdnja da nitko nije odgovarao za spominjana ubojstva je, također, neistina. Od nekih ubojstva se ogradila  tadašnja ćelija Partije, osudila ih uz obrazloženje da to nanosi ogromnu štetu NOP-u.

Za ubojstvo jednog svećenika, koji je pomagao logorašima na Molatu i davao korisne informacije o fašistima, izvršitelji su sudski odgovarali i izrečena im je kazna do šest godina zatvora. Usput, isti nisu imali nikakve veze s partizanima i Partijom, bili su  obični probisvijeti, kako ih je okvalificirao sud.

Da partizani nisu ubijali iz motiva, koje navodi poštovani Nadbiskup, govori u prilog činjenica da su mnogi svećenici na otocima surađivali s partizanima, neki bili i članovi  mjesnih NOO, primali pomoć od kotarskih NOO (dokumenti iz samostana Zaglav 1.  listopada 1943. godine), svećenici su imali ogromne zasluge u zaštiti domicilnih stanovnika prosvjedujući protiv odvođenja u logore ili kod strijeljanja (Soline, Ugljan,  Žapuntel, Premuda, Sutomišćica, Preko, Kraj, Tkon Zaglav… Svećenik iz Ista spasio je mnoge mještane, a i sam je bio zarobljen i odveden u Trst).

Dvanaest svećenika je 29.  prosinca, 1943. potpisalo Proglas katoličkog svećenstva i učitelja Sjeverne Dalmacije u kojem se ističe „nepokolebljivo svrstavanje uz ideale svog naroda i NOB-e …“ 

Na  žalost, postoji niz dokumenata i svjedočanstava o drugačijem ponašanju pojedinih  svećenika, koji su surađivali s okupatorima. Iz današnje perspektive lako je govoriti  da  je o njihovoj krivnji trebao odlučivati sud, da nisu neki trebali biti ubijeni. Učinjeno ne  možemo popraviti, ali se trebamo potruditi shvatiti da rat ima svoja pravila, svoje metode i krvave učinke.                                                                                    

Da partizani nisu ubijali iz obijesti i lažno kvalificiranih motiva govori i činjenica da je u El Shatt-u tadašnje vodstvo zbjega organiziralo crkvu i pobrinulo se za svećenike. A  tamo je bilo preko dvadeset tisuća nesretnika od ukupno četrdeset tisuća koliko je  sudjelovalo u zbjegu, a tisuću njih je ostavilo kosti u pustinji.

Sve ovo navodimo, ne da bi pravdali ubojstvo, već kao činjenice i potrebu da se na  svim budućim ovakvim i sličnim okupljanjima, kao što je bilo ovo na Molatu, govori   istina, da se naše molbe usmjere u traženje mira, pomirenja i ljubavi, a ne svađa koje hrvatskom narodu nisu potrebne i koje su kroz povijest donosile samo žrtve i krv.

Zašto se na Molatu nije spomenulo tisuću ubijenih naših sugrađana od fašističke ruke,  zašto se nije spomenulo 359 nedužno ubijenih otočana, u pravilu, zbog izdaja onih  koji su se stavili u službu okupatora (neki su umirali s krunicom u ruci), zašto se nije  spomenulo da je u jednom danu na Sutjesci poginulo 75 mještana Malog Iža, zašto   nisu spomenute suze majki koje su na rukama držala svoju djecu dok su umirala zbog zločina fašista u logoru Molat, a te suze su teže od smrti? Zašto?

Čija su djeca to ginula po vrletima tadašnje države, po dalmatinskom kršu, po poljima,  u gradovima i selima? Zbog kojih ideala su ginuli? Zar nisu smjeli sanjati slobodu? Zar  su se trebali miriti s činjenicom da im netko pali kuće, siluje najbliže, reže dijelove   tijela i kotrlja odrubljene glave po putu, da netko trguje njihovom svetom zemljom?

Zar su trebali pognute glave služiti okupatoru i govoriti njegovim jezikom i pisati njegovo pismo? E, nisu! Oni su radije izabrali smrt nego klečanje i služenje! Popravljali   su ono što su izdajnici pokvarili. Vratili su prodanu zemlju u krilo svoje matice   Hrvatske, omogućili govorenje hrvatskim jezikom i vratili hrvatsko pismo. Titovi  partizani nisu prodavali niti izdavali svoju zemlju i svoj narod, nisu poklanjali gradove,   otoke, Dalmaciju, Istru, samostane, vrijedna polja, šume, vinograde, masline i smokve. Netko je to drugi činio i taj se danas pokušava prikazivati zaštitnikom  hrvatskog naroda i hrvatskih interesa. To je istina.

Na spomenuto hodočašće i neke od njegovih poruka nismo imali namjere reagirati.

Učinili smo to nakon niza poziva vjernika koji se ne slažu s tamo rečenim, kao i zbog  izjava mnogih koji o spominjanim događajima znaju pravu istinu. Naše reagiranje  zaključit ćemo pozivom svima onima koji sudjeluju u kreiranju javnog mijenja da u  svojim istupima govore istinu, da se kane štetne revizije povijesti i svađalačke  retorike, da se ne igraju osjećajima naroda jer je ta igra opasna, da pružaju ruku pomirenja, da se zalažu za pravdu, slobodu, mir, dostojanstvo svakoga, bez obzira na  različitosti, da umjesto mržnje šire ljubav, kao najveću vrijednost ljudskog srca i duše                                                                        U tom cilju pozivamo poštovanog Nadbiskupa da položi vijence na spomenik u Malom  Ižu, da s nama oda pijetet žrtvama logora na Molatu, stradalima u bitki za Knin,  Rijeku, umorenim u logoru Jasenovac, u Dotrščini, Kerestincu… Bilo bi dobro da se ogradi i osudi one koji vješaju transparente na crkvene objekte s natpisom „za dom  spremni“, da osudi sva ubojstva koja su učinili suradnici okupatora, kao što smo mi antifašisti osjetili potrebu ograditi se i osuditi zločine koji su napravljeni u ime NOP-a.

Ako ćemo prihvati potrebu pomirenja hrvatskog naroda, ako ćemo njegovu sreću i  dobrobit izdignuti iznad nekih naših sitnih interesa učinit ćemo epohalno djelo koje  narod od nas očekuje.

Uvjereni smo da je to put, da je to potreba i da to mora biti cilj.”