Još jedan iskorak Kazališta lutaka Zadar; na daske donose Šenoinu “Kuginu kuću” u neverbalnoj verziji Ivana Planinića

Prva ovogodišnja premija Kazališta lutaka Zadar bit će predstava “Kugina kuća”, rađena prema poznatom djelu Augusta Šenoe. Ono što je specifično kod ove predstave, koja će premijeru imati u petak, 24. veljače 2023., u 19. 00 sati, je što je u potpunosti – neverbalna.

Ansambl zadarskog lutkarskog kazališta tako će se, predvođen redateljem Ivanom Planinićem, predstaviti u posve novom ozračju neverbalnosti putem koje će iznijeti ovu iznimno tešku i mučnu priču.

– Kako Kazalište lutaka Zadar uvijek pomiče neke granice, tako smo odlučili i ovaj put. Poprilično rizično i izazovno, ali nama je to što teže to draže. Oni su koji su gledali naše probe, moram reći, da su bili iznimno emocionalno potreseni što znači da smo na neki način uspjeli dotaknuti njihove biće i duše. Ovaj put je autorski tim sazdan od male moćne ekipe na čijem čelu je Ivan Planinić, mladi redatelj koji prvi put radi u Kazalištu lutaka Zadar i prvi put radi s lutkama. Njegova desna ruka je Maja Marijančić, asistentica i koreografkinja i alter ego, dramaturginja, a glazba je ovdje važna i nosi veliki dio predstave, a koju je napisao Nikša Marinović. Isto tako, ima jako puno zvučnih efekata u predstava i to je s Ivanom slagao Luka Gamulin, najavila je to danas ravnateljica ovog kazališta, Iris Pavić Tumpa.

Scenografiju je radio Robert Košta, lutke Darko Petković, Anita Goreta, također čest suradnik Kazališta, je radila kostime. Glumačku ekipu čine tri mlade snage Dominik Karakašić, Lino Brozić i Ana Cmrečnjak.

– Meni se činilo potrebno staviti Šenou na naše kazališne daske jer je nekako, čini mi se, nepravedno zanemaren u zadnje vrijeme. Predstava je mučna i moćna, tema je teška, dakle mama se mora odlučiti što će žrtvovati u određenom trenutku, naglasila je Pavić Tumpa.

Razgovori o realizaciji ove predstave započeli su u neko svježe post-korona vrijeme dok su još korona-teme bile jako aktualne.

– Tada se poprilično razgovaralo o tome koja je granica i pitanje individualne kolektivne odgovornosti, kakav je odnos svih nas prema onom što je pojedinačno i zajedničko. Ovaj tekst, iako je preko sto i više godina star također dotiče tu temu koje je u tom trenutku bila aktualna, a to je pitanje kako netko u toj dvojbi između kolektivnog i individualnog interesa može ili mora donijeti odluku. Ova predstava je specifična na više načina. Specifična je, prije svega, zato što ispada iz onog najuobičajenijeg kruga predstava, a to je da su to, uvjetno rečeno, sretne predstave ili komedije što inače očekujemo od kazališta koje je nominalno kazalište za djecu i mlade. Ona je po samoj svojoj strukturi tužna priča ono što bi smo nazvali tragedijom i nismo htjeli od toga odustajati ni mijenjati nego unutar roda kojem pripada, a to je tragičnom, napraviti priču bez bojazni od toga da ćemo napraviti predstavu koja nema, uvjetno rečeno, sretan završetak. To je već jedna otklon od onoga što mi se čini većinski ili dominanti pristup, pojasnio je na današnjoj konferenciji za medije redatelj Planinić.

– Druga stvar koja je specifična je neverbalnost ove predstave. Odlučili smo raditi predstavu u kojoj nema verbalno izgovorenog teksta nego se cijeli narativ i priča ispriča uz pomoć drugih scenskih znakova kao što su glazba, mizanscen, pokreti, dakle bez toga da ispričamo cijelu priču koja baš i nije toliko jednostavna za ispričati tako da je to već bio drugi izazov. Svjesno smo ušli u jedan malo drukčiji i riskantan potez zato da bismo otvorili nekakvo kazališno polje i da bismo ušli u neki prostor koji nije uobičajen. U tom smo smislu ostvarili super sinergiju što se tiče svih onih koji dolaze sa strane kazališta. Vrlo smo brzo uspostavili dobar jezik i komunikaciju i u početnoj fazi smo već vidjeli kako bi ta predstava mogla izgledati, zadovoljan je mladi redatelj.

I glumcima u predstavi ovo će neverbalno pričanje priče biti veliki izazov i vjerujemo da će zadarska vjerna publika u petak biti zadovoljna njihovom interpretacijom Šenoine “Kugine kuće”. Teatar pokreta izazov je sam po sebi i mladim glumcima i svakako je nešto u čemu će potpuni talent doći do izražaja.

Prvi put s lutkama radi i Maja Marjančić za koju je to jedno novo i uzbudljivo iskustvo.

– Ono što je meni kao bivšoj plesačici i profesorici na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, predajem scenski pokret, bilo iznimno važno je rad na pokretu. Meni je bilo teško kad je Ivan odlučio da idemo raditi neverbalnu predstavu s lutkama, ne samo s lutkama, ovo je specifičnije, nego s objektima jer osim jedne lutke, imamo dva objekta koja smo trebali animirati, oživjeti, antropomorfizirati neke motive, odnosno slike i ideje smrti, moći, nekog nadzora. Prvi dan kad sam došla odmah sam se zaljubila kako lutke tako u način rada s lutkama jer je to, između ostalog, bio naš prvi susret. Međutim, mislim da smo se jako dobro snašli u tome, mislim da su glumci odmah prihvatili naše neznanje i na taj način se počela graditi suradnja između glumaca i nas, oni su nas vodili, objašnjavali koje su stvari moguće napraviti, gdje možemo potegnuti, pomaknuti granice. Mislim da to moje znanje s akademije i iz drugih područja kazališta, se lijepo i jako dobro uklopilo u rad s lutkama i objektima, što je još veća razina izazova u stvaranju priče i uživljaja, smatra Marjančić.