Razorni potresi u Turskoj i u Siriji, u kojima su prema posljednjim podacima poginule oko 44.000 ljudi, potom potresi u Rumunjskoj i na Krku, a prije toga na Baniji i u Zagrebu mogu stvoriti dojam da su potresi posljednjih godina postali učestaliji. Barem u ovom dijelu svijeta, ako ne posvuda.
Što o tome govore podaci i znanost?
Koliko potresa se očekuje godišnje?
Američka agencija United States Geological Survey (USGS) tumači da se ponekad može činiti da je broj potresa u nekom razdoblju porastao zato što postoji prirodna fluktuacija u stopama potresa. Drugim riječima, u nekoj godini može se dogoditi više potresa od prosjeka, a može se dogoditi i da se zareda niz takvih godina.
Prema dugoročnim zapisima (od oko 1900.), u svijetu se u godini u prosjeku očekuje oko 16 velikih potresa. To uključuje 15 potresa magnitude 7.0 i jedan potres magnitude 8.0 ili više.
Podaci USGS-a pokazuju da je u proteklih 40-50 godina dugoročni prosjek broja velikih potresa premašen desetak puta. Godina s najvećim ukupnim brojem potresa bila je 2010. s 23 velika potresa (veća ili jednaka magnitudi 7.0). U ostalim godinama njihov ukupan broj bio je znatno ispod godišnjeg dugoročnog prosjeka od 16 velikih potresa. Primjerice, 1988. bilo ih je samo 7, a 1989. samo 6.
Zašto bi učestalost potresa dugoročno trebala padati?
Gledano na jako dugim vremenskim skalama, mjerenim u milijardama godina, broj potresa trebao bi padati. Na skali od više desetaka ili stotina milijuna godina mogu postojati varijacije ovisno o tzv. Wilsonovom ciklusu otvaranja novih oceana te raspada ili spajanja novih superkontinenata.
Zašto bi broj potresa dugoročno trebao padati?
Potresi uglavnom nastaju zbog kretanja Zemljinih tektonskih ploča. To kretanje je pak dobrim dijelom uzrokovano toplinom kao pokretačem raznih procesa u unutrašnjosti našeg planeta.
Kada se Sunčev sustav formirao prije oko 4.6 milijardi godina, gravitacijska privlačnost tijela u svemiru uzrokovala je akreciju, odnosno nakupljanje prašine, kamenja i drugih tijela u sve veće i veće objekte, od kojih su nastali planeti, među kojima i Zemlja. U tom procesu, u sudarima i gravitacijskim interakcijama između tijela, golema količina kinetičke i gravitacijske energije pretvorila se u toplinsku pa je unutrašnjost Zemlje postala vruća i tekuća. Ta toplina polako se oslobađa i troši zbog konvekcije topline, tj. gibanja materijala koji prenose toplinu iz unutrašnjosti Zemlje na površinu te, među ostalim, uzrokuju potrese i vulkanske erupcije.
No Zemljina unutrašnjost sadrži brojne radioaktivne elemente od kalija do urana koji svojim raspadom stvaraju novu toplinu koja je dovoljna da nadomjesti gubitke tako da se Zemlja vrlo sporo hladi. Vrijeme poluraspada radioaktivnih elemenata u unutrašnjosti našeg planeta jako varira i kreće se od nekoliko desetljeća do čak milijardi godina, što znači da naš planet sporo troši nuklearno gorivo.
Procjenjuje se da se Zemljina unutrašnjost hladi za oko 100°C svakih milijardu godina. Prema trenutnim znanstvenim spoznajama, Zemlja bi zbog hlađenja unutrašnjosti mogla postati tektonski mrtva tek kroz nekoliko milijardi godina. Jedna studija predvidjela je da će Zemlja ostati tektonski aktivna još najmanje 1.45 milijardi godina.
Dugoročno povećanje aktivnosti potresa zahtijevalo bi da se toplina u unutrašnjosti Zemlje povećava, što bi prema zakonima termodinamike značilo da mora doći odnekuda izvana, što bi bilo teško objasniti.
Globalno zagrijavanje uzrokovano stakleničkim plinovima u tom je smislu premalo. No ono ipak ima neke utjecaje na potrese o kojima će biti riječi kasnije, piše novinar portala Index – Nenad Jarić Dauenhauer.
Bolje praćenje i komunikacije
Jedan od razloga zbog kojih nam se može činiti da broj potresa raste je to što se oni sve bolje prate i postaju sve vidljiviji.
USGS ističe da njihov katalog potresa sadrži podatke o sve većem broju potresa posljednjih godina, ne zato što ih stvarno ima sve više, već zato što postoji sve više seizmoloških instrumenata koji ih mogu zabilježiti.
Nacionalni centar za informacije o potresima danas locira oko 20.000 jačih potresa diljem svijeta svake godine ili otprilike 55 po danu.
Osim toga, zahvaljujući poboljšanju u komunikacijama i zbog povećanog interesa za prirodne katastrofe, javnost danas saznaje brojne informacije o potresima brže nego ikad prije.
Konačno, kada potresi uzrokuju strašne štete i žrtve, kao u Turskoj i Siriji, dramatične slike stradanja vrlo brzo postaju sveprisutne – one postanu dominantne u medijima, na društvenim mrežama, u peticijama humanitarnih organizacija za pomoć i sl.
U ovom kontekstu očekivano vrijedi poslovica: U strahu su velike oči. Naime, logično je da će hrvatska javnost, nakon razornih potresa u Zagrebu i na Baniji 2020., potom niza potresa u Jadranu 2021., zatim katastrofalnih potresa u Turskoj i Siriji s golemim brojem žrtava te, konačno, nedavnog na Krku, biti hipersenzibilizirana za sve informacije o potresima, osobito onima koji se događaju relativno blizu.
Sve je više ljudi, osobito u gradovima
Potresi u naseljenim područjima mnogo su zapaženiji od mnoštva drugih koji se događaju u slabije naseljenim regijama. Kada se slučajno zareda niz potresa u takvim područjima, kao što se zaredao u ovom dijelu svijeta u posljednjih nekoliko godina, može se činiti da je njihov broj porastao.
Također, treba uzeti u obzir da broj ljudi u svijetu raste, osobito u gradovima, što podrazumijeva da je sve više ljudi izloženo potresima.
Uz navedeno treba imati na umu da broj stanovnika, osobito u gradovima, najbrže raste u slabije razvijenim dijelovima svijeta. Prema nekim istraživanjima, regije u razvoju doživjet će između 2013. i 2030. oko 97% rasta svjetske populacije od 1.2 milijarde ljudi. Nažalost, u takvim zemljama standardi gradnje nisu uvijek na najvišem nivou pa je izloženost stanovništva opasnosti u njima veća. Drugim riječima, čak i uz isti broj potresa, njihov potencijalni razorni utjecaj u svijetu se povećava.
Najsmrtonosniji potresi
Kada se gledaju najsmrtonosniji potresi koji su se dogodili u 21. stoljeću, također se ne vidi neki jasan porast u njihovu broju.
U prilog tome govori tablica 10 najsmrtonosnijih.
Raste li učestalost potresa u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj je trend potresa sličan kao i u ostatku svijeta, što znači da ne postoji povećanje broja potresa zbog prirodnih sila.
Na slici 1 (dolje) prikazan je broj svih lociranih potresa u jednoj godini u Hrvatskoj za razdoblje 1870.-2019. godine, kao i najjači potresi u tom razdoblju.
Hrvatski seizmolog, dr. sc. Josip Stipčević s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu kaže da se na prvi pogled čini da broj potresa značajno raste, pogotovo u zadnjih desetak godina.
“Međutim, pri detaljnijem pogledu može se uočiti da je taj porast povezan sa sve većim brojem instrumenata, osobito s uvođenjem vrlo osjetljivih digitalnih seizmografa kojima se prati seizmičnost”, kaže Sljepčević.
“Prije uvođenja znatnog broja osjetljivih seizmografa jedini način na koji je bilo moguće saznati da se negdje dogodio potres bilo je kroz dojave ljudi da se potres osjetio. Ako pretpostavimo da su u spomenutom razdoblju na području Hrvatske locirani svi potresi magnitude jednake ili veće od 4 te ako njihov broj u jednoj godini nacrtamo ovisno o tome kada su se dogodili, vidi se (slika 2 dolje) da nema promjene u broju jačih potresa. Ono što se može uočiti jest da nakon jačih potresa dolazi do povećanja broja naknadnih potresa, slično kao u nedavnim serijama potresa kraj Zagreba i Petrinje. To nam govori da u pojedinim godinama može doći do povećane seizmičke aktivnosti, ali da se kroz duži period ne može govoriti o porastu broja potresa”, tumači Stipčević.
Grupiranje potresa
Iako su dugoročni prosjeci broja potresa prilično konstantni, u svakom kvazi-nasumičnom procesu, kakav su tektonske aktivnosti, može doći do grupiranja u vremenu.
Povećanja i smanjenja stope seizmičnosti prirodan su dio toga. Međutim, ljudi primjećuju grozdove potresa, a ne primjećuju praznine između njih.
Utjecaj klimatskih promjena
Brojna istraživanja pokazala su da klimatske promjene mogu utjecati na potrese. Naime, zbog zagrijavanja atmosfere dolazi do otapanja ledenjaka tako da se u nekim kopnenim područjima njihov teret smanjuje, a tlo uzdiže. Sve veće količine vode završavaju u morima i oceanima pa se i na taj način pritisak na Zemljinu koru preraspoređuje.
Primjerice, jedna studija analizirala je doprinos otapanja ledenjaka potresu od 7.8 koji se dogodio na Aljasci 1958. Taj potres oslobodio je 30 milijuna kubičnih metara stijena i uzrokovao golemi odron stijena koji je udario u vode Gilbertovog zaljeva te izazvao najveći ikad zabilježeni tsunami na svijetu.
Potres se dogodio u srpnju, koji je najtopliji mjesec na Aljasci. Pritom je 1958. bila najtoplija godina od 1944. Autori studije procijenili da je otapanje ledenjaka za 2% povećalo vjerojatnost da se taj potres dogodi.
Klimatske promjene također utječu na distribuciju oborina. U nekim dijelovima svijeta postaju učestalije suše, a u drugima obilne kiše.
Jedno istraživanje pokazalo je da je razdoblje suše od 2011. do 2015. u Sierra Nevadi, planinskom lancu između Središnje doline Kalifornije i Velikog bazena, rezultiralo uzdizanjem planina za gotovo 2 cm zbog toga što je iz tla isparilo oko 46 kubičnih km vode, piše novinar portala Index – Nenad Jarić Dauenhauer.