Prečanin Budimir Lončar: “Hrvatska ne želi zauzeti poziciju zemlje koja ima kapaciteta završiti s lošom prošlošću”

Posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova, rođeni Prečanin Budimir Lončar, posjeduje sedamdesetogodišnje diplomatsko iskustvo i fascinantno poznavanje svijeta.

Pridruživanjem schengenskom području Hrvatska je zaokružila svoje ključne strateške ciljeve.

Veteran svjetske diplomacije odgovara koji su naredni hrvatski vanjskopolitički prioriteti.

“Svaka vanjska politika počinje na vlastitim granicama. Već i udžbenici diplomacije ističu da je vrlo važno kakve odnose imate sa susjedima. Nama samonametnuta ograničenja uvelike onemogućavaju da imamo širi pogled na svijet, inventivniju i prisutniju vanjsku politiku uopće, a naročito unutar EU-a. Hrvatska je ostvarila strateške ciljeve, a zahvaljujući ulasku u NATO ima i obrambene garancije. Svojevremeno me veoma impresionirao primjer Vijetnama. Ta zemlja je uz ogromne žrtve pobijedila američku politiku u jugoistočnoj Aziji. Vijetnam je i pobjednik i žrtva, što je uloga u koju se danas stavlja Hrvatska. Ali za razliku od nas, u Vijetnamu nema kontinuirane proizvodnje ogorčenja, niti se drugoj strani stalno podnose računi, nego se žele što bolji odnosi sa SAD-om. Vijetnamci smatraju da Amerika mora sama napraviti samokritični balans svoje agresije. I Jugoslavija je imala težak rat s Njemačkom i Italijom, ubijeno je preko milijun ljudi. Međutim, ubrzo nakon rata razvili smo vrlo dobre odnose. Već krajem četrdesetih godina gledali smo u budućnost. Do sedamdesetih, kada sam bio ambasador u Bonnu, gotovo 40 posto naše ukupne trgovinske razmjene bilo je s Njemačkom”, kazuje Lončar, prenose Novosti.

Najveća opasnost prijeti od klimatskih promjena, nuklearnog oružja, pandemija, nedostatka solidarnosti i nejednakosti, a te se prijetnje istovremeno međusobno potiču. Jedini put iz začaranog kruga su vraćanje multilateralizmu i jačanje uloge međunarodnih institucija

“Hrvatska danas ne želi zauzeti poziciju zemlje koja ima dovoljno kapaciteta i samopouzdanja da završi s lošom prošlošću. Umjesto toga se generira netrpeljivost. Nema sumnje da je tako i u Srbiji, ali Hrvatska je upravo zbog ishoda našeg sukoba u boljoj poziciji da bude širokogrudna, i morala bi biti što širokogrudnija u odnosu na susjede. Ne znači da ćemo odstupati od naših interesa, ali ne moramo se hraniti mržnjom. Bosna i Hercegovina je još jedan test. Sigurno je da u toj zemlji, u koju je nesreća velikim dijelom uvezena, treba ostvariti ravnopravnost naroda. Ali ta ravnopravnost je simbolična, ona ne može biti apsolutna – kao što nema ni apsolutne ravnopravnosti velikih i malih država, mada je dobro da u UN-u sve zemlje imaju po jedan glas. Ravnopravnost naroda ne smije gušiti ravnopravnost pojedinaca, koja je srž demokracije. A upravo se gušenje ravnopravnosti građana događa u postavljanju Hrvatske u njenom odnosu prema BiH. Nacionalna i građanska jednakost moraju biti povezane, o tome ovisi prosperitet pojedinaca. Sveukupno, politikom prema susjedima nažalost smo sami blokirali naše vanjskopolitičke potencijale. Nevjerojatno je da 27 godina nakon rata ne govorimo o našim zajedničkim sadašnjim i budućim interesima”, kaže Lončar.