Grad Zadar bio bi bitno siromašniji da nema samostana sv. Marije. Ta dragocjena baština obilježila je zadarski urbanitet i dala mu prerogativ najznačajnijeg urbanog centra onog vremena, istaknuo je sinoć u završnoj riječi predstavljanja zbornika „Abbatissa ingenuitate precipua… (Opatica iznimne plemenitosti…)“ na Sveučilištu u Zadru konzervator Miljenko Domijan.
Naime, rije tri godine navršena je 950. obljetnica od godine tisuću šezdeset i šeste, kako je upisano u poznatoj povelji s kojom je Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije u Šibeniku udijelio kraljevsku slobodu Samostanu svete Marije Zadarske. Prije toga, opatica Cicha je od gradskih prvaka u Zadru dobila crkvicu Svete Marije Male da uz nju osnuje Samostan. O tim okolnostima Sveučilište u Zadru, u suradnji s časnim sestrama i Zadarskom nadbiskupijom, organiziralo je znanstveni kolokvij održan u crkvi Sv. Marije Male, 27. listopada 2016. godine. Ovaj zbornik donosi pisane radove na teme tada održanih predavanja, a prigodno je naslovljen „Abbatissa ingenuitate precipua… (Opatica iznimne plemenitosti…)“, kako se naša opatica na dva mjesta spominje u samostanskom Kartularu. Njezino ime autori članaka zapisuju u oblicima Cika, Cika, Cicha.
U Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru zbornik recenzenti izv. prof. dr. sc. Ivan Basić i prof. dr. sc. Emil Hilje te kourednici prof. dr. sc. Pavuša Vežić i izv. prof. dr. sc. Ivan Josipović govorili su o značaju zbornika i predstavili njegov sadržaj. U njemu tako Mladen Ančić, uz široku panoramu izvora i literature, objašnjava nadošlo vrijeme i okolnosti u kojima opatica osigurava mogućnosti za osnivanje novog samostana. Naglašava “pomoć” koju su joj pružili najbliži srodnici, posebno biskup Stjepan i prior Drago, te omogućili dolazak pred kralja. On ima vrhovnu vlast nad gradom u kome je oslonac našao u društvenoj mreži lokalne oligarhije, iz koje potječe i sama Cicha. Stoga je njezinome Samostanu vladar dodijelio kraljevsku slobodu.
Tomislav Galović tumači prisnu relaciju benediktinskih samostana u Dalmaciji s Kraljevstvom Hrvatske i Dalmacije u drugoj polovini 11. stoljeća. Ističe veliki doprinos redovništva općenito u razvoju kulture na našim prostorima. Upućuje na diplomatički korpus vezan uz kralja Petra Krešimira IV., a s njim i na Registrum privilegiorum sanctae Mariae, tj. Kartular u kome se nalazi i povelja kojom je kralj dao kraljevsku slobodu Samostanu.
Mirjana Matijević Sokol proučava upravo Kartular Svete Marije. Izražava mišljenje da je najstariji njegov dio beneventanom prepisan kasnih šezdesetih godina XII. stoljeća. U njemu se razabire kako su gradski oci Ciki poklonili crkvicu da ondje može uspostaviti samostan. Milenko Lončar analizira u Kartularu sačuvani prijepis dokumenta koji govori o pravnome sporu koga je konačno presudio splitski nadbiskup Lovre. Riječ je o parnici iz 1089./1090. godine između opatice Samostana i njezine tetke Neže. Prijepis je sadržajem do danas ostao nejasan. Unatoč svim nedoumicama pri tumačenju pojedinih navoda, on u cjelini ipak dobro svjedoči o nastojanjima opatice da upotpuni gradski i izvangradski posjed mladog samostana.
Trpimir Vedriš vrši temeljitu analizu kulta Sv. Anastazije u dvije predaje o toj svetici: rimskoj koja govori o sirmijskoj mučenici i djevici, te grčkoj koja kazuje o mladoj Rimljanki i udovici. Autor traga za odgovorom na pitanje: Kako je sv. Anastazija dospjela u Cikin časoslov? No, već u samome činu osnivanja opatije, kako ističe, zrcali se i svetičin kult naveden u molitveniku. Ipak, u Zadru se ne mogu detektirati tragovi grčke hagiografije. Stoga Sv. Anastaziju ovdje sagledava u sklopu rimske tradicije.
Pavuša Vežić pretpostavlja da je „ecclesiola sancte Marie Minoris“ podignuta na matrici ranokršćanske bazilike. O tome govore tipološke odlike crkve i arheološka građa iz nje prije vremena opatice Ciche. Ranoromaničku baziliku pak, kao novu graditeljsku cjelinu, povezuju, a samim tim i datiraju, kapiteli iz njezine unutrašnjosti. Slični su srodnima u benediktinskim opatijama 11. stoljeća na objema jadranskim obalama. No, autor ukazuje i na egejski prostor te “monašku ekumenu” kao moguće ishodište za njihove oblike.
Nikola Jakšić na početku rezimira spoznaje o kapitelima korintskoga tipa iz crkve Sv. Marije Male u relaciji sa srodnima na Jadranu. Potom piše o ukrasnim trakama s pročelje bazilike. Poznate su tek po ulomcima dvaju reljefa u terakoti. Povezuje ih sa sličnima u još tri grada Dalmacije (Nin, Biograd, Split), ali i u četvrtome gdje su klesani u kamenu (Osor). Riječ je o pločicama koje su formirale dekorativne vijence tipične za niz crkava na mletačko-ravenatskom prostoru.
– U cjelini, ovaj zbornik pola stoljeća nakon onoga iz 1967. godine, koga je objavio tadašnji Institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, pod naslovom Kulturna baština samostana Svete Marije u Zadru, iznosi spoznaje koje u nekoj mjeri unapređuju prethodna saznanja o prvoj opatici Samostana i njezinoj crkvi, ističu Josipović i Vežić.
Društvena analiza vodi nas u vrijeme autoriteta nasljednika priora Andrije, kruga koji je u Zadru bio oslonac kralju Petru Krešimiru IV. Takvo tumačenje baca posve novo svjetlo na ulogu tog vladara u osnivanju Samostana. Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije bilo je najuže povezano s Redom Svetoga Benedikta. O tome svjedoče brojne tada osnivane opatije redovnika i redovnica, a među njima svojim Kartularom i ova u Zadru. Prvi dio toga povijesnog izvora jest fundacijska listina. U njoj se ocrtavaju opće okolnosti nastajanja opatije, s njom neposredni socijalni i urbani okvir, praurbana slika grada oko antičkoga foruma gdje i danas stoji samostan.
„Abbatissa ingenuitate precipua…“ – zbornik radova sa znanstvenog kolokvija „950. obljetnica Samostana benediktinki Sv. Marije u Zadru (1066.-2016.) nastao je na temelju znanstvenog kolokvija, na kojem je izloženo ukupno osam radova. Recenzenti zbornika su Ivan Bašić i Emil Hilje a recenzenti pojedinačnih tekstova Neven Budak, Miljenko Jurković, Damir Karbić, Slavko Kovačić, Nikolina Maraković, Ana Marinković, Ana Mišković, Zrinka Nikolić Jakus i Rozana Vojvoda. Vlasnici objavljenih fotografija su autori, Konzervatorski odjel u Zadru, Državni arhiv u Zadru i Samostan benediktinki Sv. Marije u Zadru.
U uvodnom dijelu programa nastupio je Zbor Osnovne glazbene škole sv. Benedikta pod ravnanjem prof. Gordane Cecić, koji je izveo dvije pjesme – Stara zvona skladatelja Frane Đuraja na tekst časne majke Anastazije Čizmin i Čikinu molitvu, koju je na tekst iz Časoslova opatice Čike uglazbio Igor Cecić.
