Giorgio Armani: Kako je nesuđeni liječnik postao najkopiraniji modni kreator današnjice

Trebao je biti liječnik, ali je odustao na drugoj godini studija, kada je shvatio da baš nikada neće uspjeti pobijediti svoju averziju prema krvi. Danas je najpoznatije i najcjenjenije ime čuvene talijanske škole mode, kreator čiji su radovi, prema službenim podacima, najčešće na meti modnih pirata, najkopiraniji na svijetu. On je Giorgio Armani, kreator od čijih haljina na najslavnijem crvenom tepihu svijeta, onom oscarovskom, uvijek zastaje dah.

Rođen je 11. srpnja 1937. na sjeveru Italije, u provinciji Piacenza u regiji Emilia Romagna, nedaleko od Milana. Njegov otac Ugo Armani upoznao je buduću suprugu Mariju Raimondu tijekom nastupa u amaterskom zboru. Oboje su voljeli umjetnost, bili kreativni ljudi, ali u 30-im godinama 20. stoljeća Italija, pod vlašću Mussolinija, nije bila najbolje mjesto za život običnih ljudi. No, dvoje mladih su se zaljubili i vjenčali se, stvorili obitelj i uskoro imali troje djece: Giorgio je srednje dijete, ima starijeg brata Sergija i mlađu sestru Rosannu. Tata Ugo bio je računovođa, mama tipična talijanska kućanica koja je razmazila djecu i za njih priređivala lutkarske predstave. Glavni pomoćnik bio joj je Giorgio, i tada u svojstvu “kostimografa”, jer on je šivao kostime za njene lutke. Na početku Drugog svjetskog rata, zbog sigurnosti djece, obitelj bježi na selo, ali ih i tamo dostiže bombardiranje saveznika. U jednom od njih Giorgio se našao na ulici sam s mlađom sestrom, uspio ju je sakriti u neku jamu i baciti se preko nje. I danas govori da ga je rat formirao u snažnu i neustrašivu osobu.

Nakon rata, obitelj dolazi u Milano, a Giorgio sanja kako će postati glumac. No, siromaštvo i bolesti su svuda oko njega i on se odlučuje na studij medicine na Sveučilištu u Bologni. Odustao je nakon dvije godine kada se suočio s činjenicom da nikada neće nadvladati svoje gađenje prema krvi. Tih se dana bavi fotografijom i tako dobiva prvi posao, 1957. godine u robnoj kući La Rinascente u Milanu postaje jedan od ljudi zaduženih za uređenje izloga. Ubrzo napreduje i postaje ravnatelj jedne eksperimentalne prodavaonice odjećom. Taj ga posao vodi na službena putovanja u Englesku, gdje upoznaje nove, smjele modne ideje, miljama daleko od tadašnje talijanske mode. Počinje za svoju prodavaonicu kupovati robu s Dalekog istoka, i tu se rađa njegova fascinacija Orijentom, ali i japanskom i kineskom umjetnošću i stilovima života, kojoj je vjeran i danas. Taj stil koji promovira u prodavaonicu dovodi mnogo novih kupaca, pa mu robna kuća nudi posao glavnog nabavljača za sve njihove odjele. Armanijeva karijera ubrzano se razvija, ali njegovi snovi su mnogo veći, jer tada već radi na skicama svojih prvih modela. I u tim ga prvim kreacijama vodi misao da mora stvoriti odjeću kakvu sam nigdje nije mogao kupiti. No, najvažniji događaj tog dijela njegovog života je poznanstvo s modnim dizajnerom Ninom Cerrutijem, koji mu 1961. godine nudi posao asistenta i mogućnost da samostalno radi na dijelovima njegovih novih kolekcija. Tako su prvi Armanijevi modeli stigli na tržište pod Cerrutijevim brendom Hitman.

Novi važan preokret stiže zbog ljubavi, zbog poznanstva s mladim arhitektom Sergiom Galeottijem. Što su bili jedan drugome i danas se samo nagađa, jer iako se Armani izjašnjava kao biseksualac, nikada nije potvrdio ni demantirao ni jednu svoju ljubavnu vezu. Činjenice ipak pretežu ka tvrdnji da je najveća ljubav njegovog žIvota bio upravo Sergio Galeotti. Sreli su se na odmoru 1966. godine, mladi arhitekt se zbog Armanija seli u Milano, i zapravo su nerazdvojni sve do 1985. kada Sergio umire od posljedica AIDS-a (i svu svoju imovinu ostavlja Armaniju). Upravo ga je on nagovorio da otvori vlastitu modnu kuću, iako u prvim godinama njihove veze radi s dva modna dizajnera: Ermenegildom Zegnom i Emanuelom Ungaroom. Na samostalnost se Armani odlučio 1974., a za početni kapital vlastitog modnog brenda morao je prodati automobil. Bio je to najpametnije prodan Volksvagen golf u povijesti autoindustrije.

Ostatak ove životne priče pročitajte na portalu Večernjeg lista.