“Sve što vam pričaju i što znate o cijenama goriva je pogrešno. Objašnjena su u najboljem slučaju poluistinita, u najgorem – gole laži”

Tko je odgovoran za visoke cijene goriva diljem SAD-a? “Dnevna doza prosječnog republikanca” reći će da su krivci energetska i klimatska politika Bidenove administracije. Neki čak sugeriraju da je Bidenov podli “zeleni New Deal” doveo do poskupljenja. U međuvremenu, demokrati, uključujući mnoge u Bidenovoj Bijeloj kući, kažu da pohlepni naftaši manipuliraju potrošačima i podižu cijene.

“Objašnjenja su, u oba slučaja, poluistinita, a u najgorem slučaju – gole laži”, kaže Time-ov kolumnist Justin Worland:

Visoke cijene goriva rezultat su složenog spleta okolnosti — uključujući rusku invaziju na Ukrajinu, izazove u opskrbnom lancu i druge tržišne dinamike — i ne mogu se lako svesti na jednog krivca.

Naravno, nije teško razmijeti zbog čega su se političari, naftaši i politički komentatori oslanjali na takvu retoriku: izabrani dužnosnici bore se za glasove i politički utjecaj usred užarene izborne godine, a tvrtke koje se bave fosilnim gorivima osiguravaju profitabilnu budućnost uslijed prijelaza na “čistu energiju”.

Republikanci: Kriv je Bidenov ‘zeleni New Deal’

Teško je zamisliti ove igrače kako “mijenjaju kurs” i prihvaćaju nijansirane, oštroumne stavove o ekonomskim i političkim faktorima koji doprinose visokim cijenama goriva. Ali detalji su važni, pogotovo kada razmatramo izazove prijelaza gospodarstava (ne samo američkog) s fosilnih goriva i sada već neizbježno rješavanje utjecaja nastalih uslijed klimatskih promjena.

Kako bismo razumijeli pogrešne interpretacije oko cijena goriva, kaže Worland, korisno je najprije pogledati republikance. Republikanci godinama tvrde da će klimatska politika koštati potrošače i potaknuti ih da odbace bilo koji te svaki pravni pokušaj smanjenja emisija štetnih plinova. Stoga ne iznenađuje da krive Bidena i njegovu klimatsku agendu za početak rasta cijena goriva, tvrdeći da je njegov “zeleni New Deal” podigao cijene.

U svojoj najekstremnijoj verziji, ova tvrdnja je potpuno lažna, kaže Worland: Biden se borio s provedbom čak i osnovne klimatske politike, a kamoli bilo čega što je blizu “zelenog New Deal”-a. Štoviše, administracija je bjesomučno radila na pronalaženju bilo kakve političke poluge za smanjenje cijena goriva, shvaćajući da visoke cijene najavljuju i loše političke rezultate.

Visoke cijene kao dio šireg globalnog konsenzusa

Ako i postoji trunka istine u ovoj neutemeljenoj retorici, kaže Worland, onda je to da je administarcija od prvih dana mandata nastojala tržištu poslati poruku da fosilna goriva općenito nisu budućnost. Biden i drugi u administraciji tvrdili su da je ta poruka jedan od njihovih najvećih doprinosa u borbi protiv klimatskih promjena. Ta, u najmanju ruku labava, dinamika svakako nije primarni čimbenik u okruženju visokih cijena goriva s kojima se SAD trenutno suočava, ali je dio šireg globalnog konsenzusa: novac bi se trebao preusmjeriti s fosilnih goriva.

I to je važan argument.

Kako će energetska tranzicija napredovati, kreatori klimatske politike morat će biti u stanju argumentirati kontinuirano preusmjeravanje ulaganja s fosilnih goriva na čistu energiju – čak i usred nestabilnih cijena fosilnih goriva.

Stvaranje profita ne podrazumijeva podizanje cijena

Demokratski stavovi zahtijevaju malo detaljnije pojašnjenje. Aktivisti koji se protive naftnoj industriji istaknuli su činjenicu da naftna industrija ostvaruje rekordnu dobit i to naveli kao dokaz da naftna industrija potkrada američke potrošače. Mnogi demokrati u američkom Kongresu vodili su se tim razmišljanjem, predlažući zakon kojim bi se obustavilo dizanje cijena goriva.

U međuvremenu, Joe Biden je – prošlog studenog – pozvao Saveznu trgovinsku komisiju da pokrene istragu o zaštiti potrošača, jer su cijene nafte počele rasti čak i prije ruske invazije na Ukrajinu.

“Ne prihvaćam da marljivi Amerikanci plaćaju više za gorivo zbog ponašanja protivnog tržišnom natjecanju ili drugog potencijalno nezakonitog ponašanja”, napisao je Biden u studenom.

Svakako je istina da energetske tvrtke ove godine uživaju rekordnu dobit jer su cijene nafte skočile. Ali stvaranje velikog profita ne podrazumijeva nužno – pa čak ni uobičajeno – dizanje cijene.

Rast potražnje nakon pandemije

Cijene nafte su porasle jer je porasla potražnja (gospodarstvo nastavlja rasti nakon COVID-a), dok je ponuda pala (ruska nafta više nije dobrodošla u velikom dijelu svijeta). U takvom okruženju, američki proizvođači jednostavno održavaju kurs. To je, tvrde neki demokrati, dokaz dizanja cijena jer bi, kažu, tvrtke trebale odgovoriti na pritiske tržišta i proizvoditi više.

Istina je da bi američke naftne kompanije mogle planirati povećati svoju proizvodnju, iako će proći mjeseci ili godina dana prije nego što to počne utjecati na tržište. Međutim, naftne kompanije to ne žele učiniti iz straha da bi veća proizvodnja mogla dovesti do prevelike proizvodnje i sniziti cijene, a onda i profit. Doista, prekomjerna proizvodnja dovela je do godina gubitaka za industriju u posljednjem desetljeću.

Iako je očito da rukovoditelji naftnih kompanija brinu o svom profitu, nije jasno kako to utječe na podizanje cijena. Nedavno izvješće Kongresne službe za istraživanje svodi svoju definiciju dizanja cijena na “nepoštenu” inflaciju cijena od strane tvrtki kako bi iskoristile izvanrednu situaciju. Čemu gnjavaža oko ove definicije?

Zbog toga što ovakve teme služe kao smetnja te pogrešno predstavljaju prirodu naših energetskih i klimatskih izazova.

Treba nam još agresivnije djelovanje

Republikanska retorika jednostavno je pogrešna, sugerirajući da su demokrati nametnuli drakonske klimatske politike. Prava je istina da svijet treba mnogo agresivnije djelovanje.

Problem s demokratskom retorikom malo je suptilniji i nije u tome što tvrtke krše američke zakone i norme, upuštajući se u prakse poput dizanja cijena, već je problem to što se američki zakoni i norme nisu prilagodili energetskim i klimatskim izazovima s kojima se danas suočavamo. Danas ne samo da je potpuno legalno ispuštati ugljično zagađenje u atmosferu i pritom zarađivati ogroman profit, već vlada podržava i subvencionira tu praksu.

Što prije iskreno progovorimo o tim problemima, prije ćemo ih moći početi rješavati, zaključuje Worland a prenosi Net.