Najstariji kafić u Zadru s istim vlasnicima, Andrej: “Imam kćerku, vidjet ćemo hoće li nastaviti obiteljsku tradiciju”

“Idemo u sedamdesetduje na pivu?”. Ova vam rečenica sigurno nije nepoznata. Malo koji Zadranin ili student našeg grada nije barem djelić svoje mladosti proveo u ovom kultnom varoškom kafiću.

Danas isti slavi okruglih 50 godina. Barba Ratka više nema, ali vjerujemo kako bi s ponosom promatrao punu terasu i sve one znane i neznane koji ovdje svraćaju na jednu s nogu ili pak satima diskutiraju u dobrom društvu i domaćinskoj atmosferi.

Njegov sin Andrej zaslužan je što je tradicija ostala netaknuta, a brend koji su desetljećima stvarali snažan i neokaljan.

Pa je li “72” uistinu najstariji kafić u gradu Zadru?

– Najstariji smo kafić koji radi u kontinuitetu. Bilo je i starijih, ali su do danas zatvorili ili promijenili vlasnike. Kako je moj otac znao reći, kafić 72 je najstariji u Europi s istim vlasnikom. Možda to i nije točna informacija, ali ponosili smo se svojom tradicijom. Nažalost, on više nije s nama, ali obitelj je tu, kaže nam Andrej.

Kada je krenuo na studij svoju je radnu budućnost možda zamišljao nekako drugačije, ali ljubav prema ugostiteljstvu koju je naslijedio od oca, ispisala je sudbinu.

– Prošlo je već 20 godina da sam odlučio uskočiti u pomoć majci i ocu u kafiću. I tako sam zavolio ovu atmosferu. Okružen si dobrim ljudima, svojom generacijom, doduše sad je tu i neka mlađa ekipa, ali sve u svemu, lijep je ovo posao, odgovara nam.

Spomenuo je ‘neke nove klince’ pa smo ga upitali uočava li razlike u načinima ponašanja i druženja između svoje i generacije koja danas zalazi na Poljanu Pavla Pavlovića.

– Kod nas je klijentela uvijek neopterećena i okruženje je ugodno, ali uočavam neke razlike. Naša generacija se više družila, dolazili su ekipno. Sada mladi često navrate sami, gledaju u mobitele, ha, ha. Prije je bilo nešto opuštenije moram priznati, kaže nam Andrej.

S pravom ponosnog na obiteljsku tradiciju i slogu koja je očuvala legendarni kafić, Andreja smo upitali ima li nasljednika koji će nastaviti njihov put?

– Imam kćerkicu od 8 godina. Ja bih svakako volio da sačuva obiteljski posao, ali to će biti isključivo njezina odluka. Vidjet ćemo gdje će je životni putevi odvesti, dodaje.

Nemilosrdno je vrijeme pogodilo ugostiteljstvo. Od početka korone pokušavaju isplivati iz krize i opstati, a sada im je i rast cijena energenata zadao udarac.

– Nije lako. Velika su davanja, porez, struja je postala skuplja dva i pol puta, kao i sama nabava. Imali smo dvije, tri godine korone koja je dosta promijenila ponašanje gostiju. Bez obzira na sve, minimalno smo korigirali cijene, tek onoliko koliko je to bilo nužno. Uvijek smo bili mjesto popularno po niskim cijenama i želimo nastaviti tu tradiciju, zaključuje Andrej.