Robert Pauletić: “Dragi moj Zadre, uvik ću te volit, budi lip i budi svoj ka’ šta si uvik bija!”

Priča je, istina, napisana prije par lita. Ali ne minjan ništa, ka’ da je napisana danas.

Meni-posebna.

Zadar i ja…

Naš poznati enigmat, kvizaš, novinar, putopisac i tekstopisac, uhvatio se olovke, pera, laptopa, uronuo u sjećanja i složio nam lijepi tekst, članak na tridesetak redaka. Kako kaže, iskreno, iz srca.

Pa…

Volin svoj Split, ali volin, obožavan i Zadar. Svaki put kad sidnen u auto i dođen do Zadra, obuzme me neka neobična srića. Svejedno je li šetan od Trga pet bunara do Foše, ili lutan uz more do Foruma i Kalelarge, ili dođen (često specijalno samo radi toga!) pojist pizzu u jednu pizzeriju u Boriku, nasuprot hotela Falkensteiner.

Inače ne volin puno ić u trgovačke centre, ali u Zadru mi je čak i trgovački centar drag, ona Supernova. Prije nekoliko su godina u Supernovi bile izložene makete dinosaura koje su se micale, ćerkica Pola (11) mi je neki dan rekla kako to neće nikad zaboravit, da joj je to najvažniji doživljaj u Zadru.

-Kako? – pobunija se sinčić Ivano (9) – a ona čarolija kad more svira ispod stepenica?

-Je, i to je u rangu dinosaura! – složila se Pola.

Zaletin se do Zadra s familijom bar deset puta godišnje, iman istu količinu obiteljskih slika iz Zadra, ka i iz Splita i Šibenika.

Toliko lipoga ima u Zadru da mi je teško sve i nabrojit. Uz Morske orgulje, koje Ivano ističe ka najlipše misto na svitu, tu je i Pozdrav Suncu, pa ona fantastična vrata kod luke Foša (jel se ono zovu Kopnena vrata?) sa svetin Krševanon na konju i venecijanskin lavon.

Tu su i spomenuti magični bunari za koje san laga Poli kad je imala četri godine, da bi je zainteresira, kako je upravo srednji bunar oni u koji je Crvenkapica bacila vuka!

-Je, je – uvjerljivo san objašnjava dok je ona širila oči – Crvenkapica je s bakon živila u ovon ovde gori parku!

Ima taj trg di ih je pet, a ima i jedan drugi, manji, di su tri bunara.

Istraživat po Zadru prava je lipota. Sićan se kad san jednog od starijih sinova, Vita, vodija na ping-pong turnire u Zadar. Dok bi on čeka nastup s treneron, ja nisan tija bit u dvorani, nego san luta okolo, do onih lučica istočno od Borika, pa san tamo zenira gledajući u more i brodove.

Jedno san vrime bija u boksačkin strukturama. Sve mi se bitno vezivalo za Zadar. U Zadru san bija izabran za predsjednika Hrvatskog boksačkog saveza, u jednom restoranu koji se, ja mislin, zove Atrij. Onda san uz pomoć zadarskih boksačkih entuzijasta, na čelu s Peron Kneževićen, organizira, svi se slažu, dosad najbolje Prvenstvo Hrvatske u boksu. Bilo je to u prelipoj dvorani Krešimira Ćosića, u sportskon centru na Višnjiku. Izvanzemaljska kupola, koja ka da nije s ovoga svita, a unutra – neki poseban osjećaj. I sad se naježin kad prolazin kraj nje, toliko me lipe uspomene vežu za Višnjik.

Bija je 19. travnja 2013., taman san ka predsjednik HBS-a uša u ring i triba proglasit prvenstvo otvorenim, uz nazočnost priko iljadu Zadrana i brojnih uglednika, među ostalin i Zlatka Mateše, predsjednika HOO-a, te ljudi iz samog vrha svjetskog olimpijskog boksa, neki su došli čak iz Brazila.

Odjedanput mi je, usrid ringa, zazvonija mobitel. Bila je žena:

-Možeš li odma krenit za Split? Mislin da ću rodit!

Ispriča san se ljudima i na brzinu reka zamjeniku da on odradi protokolarni dio, izletija iz dvorane, na parkingu udrija u jedan auto (ostavija san poruku i posli platija momku), i jurija do Splita brzinon bitno većon od dopuštene. Međutim, nisan stiga na vrime za porod. Ivano se rodija taman kad san bija negdi kod Šibenika!

A moj najmlađi sin Šime ima “zadarsko” ime. Dida od moga dide Roka, (stari Roko bija mi je najdraži čovik na svitu) zva se Šime. Nije bija Zadranin, bija je Višanin. Mater mi je pričala o njemu, i kad san mora izabrat ime za najmlađeg sina (sad mali ima godinu i po), predložija san ženi da bude – Šime.

Nije tila, rekla je da je to ime više za didu, nego za malu bebu. I da joj nekako nije fino. Onda je doša Mundijal 2018., zablista je Zadranin Šime Vrsaljko, koji je posta zvijezda, šta zbog odlične igre, šta zbog onih svojih ispaljenih videa, pa san pita ženu: – Može li sad Šime?!

Na kraju se složila. Naš sinčić rođen posli povijesnog Mundijala, na dan Oluje 5. kolovoza 2018., zove se Šime Pauletić.

Prvi put kad se Šime maka iz Splita, ima je dva miseca, i išli smo u Zadar na izlet. Bija je ponediljak 8. listopada. Došli smo do Zadra i šokirali se kad smo čuli da je upravo toga dana svečanost – sv. Šime! Nisan ima pojma. Sveti Šime, dan zaštitnika grada. Za ne povirovat. A mi upravo na taj dan prvi put maloga Šimu izveli iz Splita, i doveli ga – di? U Zadar!

Neka magija veže moju dicu i mene za naš divni Zadar. Jedan od tri moja najdraža dalmatinska grada, ravnopravno uz Split i Šibenik.

Dragi moj Zadre, uvik ću te volit, budi lip i budi svoj ka šta si uvik bija!

O PISCU TEKSTA:

Robert Pauletić (Split, 10. srpnja 1965.)…

… u rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, zatim diplomirao 1990. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, čime je stekao zvanje diplomiranog politologa, a na istom sveučilištu polazio je i studij novinarstva.

Na njegovu inicijativu, u organizaciji enigmatskog magazina “Vjesnikov Kviz”, uz superviziju tadašnjega operativnog direktora Engleza Sir Edwarda Vincenta, međunarodna udruga Mensa je prvi put u povijesti 1988. provela testiranje inteligencije na hrvatskom tlu, u Zagrebu, i to s velikim uspjehom, pristupilo je preko 550 kandidata.

Robert Pauletić je oženjen i ima šestero djece, dvije kćeri i četiri sina. Popularnost je stekao u siječnju 1981. kada je postao najmlađi pobjednik “Kviskoteke”, TV kviza koji je u to doba imao višemilijunsku gledanost u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Iako je dobna granica za nastupanje u kvizu bila 18 godina, Pauletiću je zbog pokazanog znanja iznimno bilo dopušteno natjecati se premda je imao samo 15 godina.

Od 1994. do danas glavni je urednik u tjednom enigmatskom magazinu “Kviskoteka”, kao i dvotjednom “50 SKANDI”. Novinska “Kviskoteka” je pod njegovim uredništvom u lipnju 2014. doživjela 1000. broj, jubilej koji su u povijesti novinskog tržišta u Republici Hrvatskoj od 1991. do tada uspjela dosegnuti samo još tri tjedna lista, “Globus”, “Gloria” i “Kvizorama”.

Robert često putuje u daleke krajeve svijeta, a taj je hobi profesionalizirao objavljivanjem prve dvije knjige “Nepal u 77 priča” (2003.) i “Brazil u 77 priča” (2004.). Obje su knjige bile hitovi na našem knjižarskom tržištu, te su dospjele na vrhove top-lista najprodavanijih publicističkih izdanja. Između 2007.i 2012. bio je predsjednik splitskog boksačkog kluba “Pit bull”, a od srpnja 2012. do srpnja 2013. i predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza…