Tihana Lazović o životu na relaciji Zagreb-Zadar-Beograd: “Kad mi nedostaje Dalmacija, pjevam Mišu”
Tihana Lazović jedna je od naših najtalentiranijih i, u posljednje vrijeme, najradišnijih glumica. Njezino recentno televizijsko ostvarenje Lipše u Matanićevu »Području bez signala« pozitivno je primila i publika, i kritika.
U Beogradu ste zbog momka i/ili poslovno?
Najviše zbog pljeskavice i rakije, ha, ha.
Kad smo već kod Beograda, kako je živjeti na relaciji Zagreb-Zadar-Beograd?
Nomad sam ja, ne pripadam baš nigdje, a pripadam svugdje. Balkanka sam. Kad mi nedostaje Dalmacija, pjevam Mišu Kovača u Beogradu. Kofer mi nikada nije raspakiran do kraja, vozam se amo-tamo po brdovitom Balkanu i ne mogu reći da mi takav život nije drag.
Vaša obitelj ostavlja dojam sportsko-umjetničke. Kako je gluma pobijedila sport i glazbu?
Moj je otac sportaš i mislim da je i mene i sestru htio sačuvati od svega što ta profesija nosi. Brže-bolje nas je, čuvši da lijepo pjevamo, upisao u glazbenu školu. Meni je malo i žao, duboko u sebi uvjerena sam da bih bila odlična rukometašica ili atletičarka, ha, ha, ha. Provela sam cijelo djetinjstvo uz glazbu i ne žalim. Gluma je, nekako, došla sasvim slučajno, kao nekakav bunt, da budem posve iskrena. Ispisala sam se sama iz muzičke škole i otišla na audiciju u kazalište. Tako se bunt pretvorio u moju profesiju.
Koja je najvažnija lekcija koju su vas naučili vaši roditelji?
To se ne može sročiti u dvije, tri rečenice. Ne volim samu sebe opisivati, još manje pridavati si nekakve vrline, ali rekla bih da sam prilično normalna i jednostavna osoba i to mogu zahvaliti svojim roditeljima.
Iako niste iz prve upali na Akademiju, niste odustajali. S čime ste izašli na prijemni te koga se s Akademije rado sjećate?
Uh, čekajte da se sjetim. Na prvi sam prijemni došla sa Strindbergovom »Gospođicom Julijom«. Bila sam toliko uplašena i nesvjesna sebe i, kao što ste spomenuli, nisam prošla. Drugi put sam došla puno opuštenija i slobodnija i tad su me primili. Kratko sam se, za prvi prijemni, spremala s Jasnom Ančić, zadarskom glumicom, a za drugi sam, ne znam zašto, mislila da je odlična ideja pripremati se sama. Nisam se baš proslavila ni na jednom ni na drugom prijemnom, ali eto, valjda su nešto prepoznali i primili me. Hvala im na tome. Rado se sjećam svoje klase, volim ih te se i dalje družimo. Neki su dragi kolege, a neki moji najbliži prijatelji. Profesore ne bih izdvajala, ali uživala sam radeći s Marijom Škaričić koja mi je i danas prijateljica, prenosi Novi list gdje možete pročitati cijeli intervju.