Zadarska glumica Tihana Lazović: “U Srbiji cijene svoje filmove, a kod nas slušamo kako je ‘srpski film bolji od hrvatskog’ i kako je sve domaće loše”

Nakon što smo je ove godine gledali u filmu “Zora”, zadarska glumica Tihana Lazović (31) ovog je tjedna zablistala u još jednom projektu redatelja Dalibora Matanića i producentice Ankice Jurić-Tilić, seriji “Područje bez signala”. Tihana igra jednu od šest glavnih uloga, a posljednja epizoda bit će posvećena njezinu liku Lipše. U nastavku donosimo intervju koji je dala za Večernji list.

 

Ovaj tjedan na HRT-u počelo je emitiranje serije “Područje bez signala”, nastale po knjizi Roberta Perišića. Jeste li prije snimanja čitali knjigu, što mislite o njoj, odnosno samom scenariju?

Knjigu sam prvi put pročitala prije nego sam saznala da će se snimati serija. Malo je reći da me oduševila. Kad su me Ankica i Dado nazvali i ponudili da igram Lipšu, prva je reakcija bila je ushit, malo nakon toga krenula je panika: “Fuck ! Kako se igra jedan od omiljenih ženskih likova u hrvatskoj literaturi?!” Vrlo brzo nakon toga pročitala sam scenarij, paniku ostavila po strani, i uplovila u divan proces stvaranja ove jako mi drage serije.

 

Vi igrate Lipšu, koja je snažna mlada žena. Nalazite li sličnosti s njom, kako vam se ona sviđa?

Jako mi se sviđa, voljela bih da postoji i da s njom idem na pivo. Sigurna sam da bih puno naučila od nje. Divim joj se. Njezinoj neposrednosti, slobodi, snazi … Bila ju je čast utjeloviti.

 

Snimalo se u Hrvatskoj, ali i Finskoj i Tunisu. Kako je bilo na snimanju, vi ste bili na svim lokacijama?

Snimanje je trajalo gotovo deset mjeseci. Svaka čast cijeloj ekipi, pogotovo Ankici Jurić Tilić koja je uspjela snimiti ovako težak i velik produkcijski projekt u doba pandemije. Snimali smo posvuda, smrzavali se u Helsinkiju i topili od vrućine u Tunisu.

 

Serija je i prije emitiranja u Hrvatskoj osvojila nagradu na festivalu u Lilleu. Ova tranzicijska tema je prijemčiva i strancima?

Radnička klasa i njezino propadanje nije samo hrvatska sudbina i sudbina ljudi s ovih prostora. Nažalost, zatvaranje tvornica, radnici bez posla, nemilosrdni kapitalizam koji ne vrednuje “malog,običnog čovjeka” i njegov pošteni rad, univerzalna je priča i upravo zato su gledatelji diljem svijeta dirnuti ovom pričom.

 

Posljednjih godina glumili ste u gotovo svim Matanićevim projektima. Očigledno se dobro slažete s njim?

Očigledno. Da se ne slažem, vjerojatno ne bih radila. Slobodna sam umjetnica, to donosi rizik i nesigurnost, ali i slobodu da biram s kim radim. S Dadom ću uvijek raditi.

 

U protekle dvije godine puno ste snimali, u Italiji ste snimili i film “Paunov raj”. Kako je bilo snimati na talijanskom i ima li razlike u snimanju talijanskih i naših filmova?

Jedina razlika koju sam primijetila su financije. Financijama kupujete vrijeme i uvjete, što je najvažnije na snimanju filma. Što se tiče samog rada, nema tu neke razlike između stranih i naših produkcija. Gluma na stranom jeziku svakako je izazov, zahtijeva potpunu koncentraciju, usporedila bih to sa sviranjem bubnjeva… ne sjećam se da sam ikad bila tako koncentrirana kao dok izgovaram monolog u filmu “Paunov raj”.

 

U Srbiji ste snimali seriju “Tajkun”, a prije toga ste se pojavili i u “Jutro će promeniti sve”. Kako komentirate činjenicu da se u Srbiji više ulaže u TV produkciju pa svake godine izbace nekoliko dobrih serija, za razliku od nas?

To je kompleksno pitanje i odgovor bi zahtijevao jedan poduži esej, za koji sad nema prostora. Srbija je za početak veća država, imaju puno više televizija i trenutačno svjedočimo hiperprodukciji koja se kod njih događa. Ta hiperprodukcija izrodila je neke izvrsne serije, međutim ima tu i puno osrednjeg sadržaja. Kod njih je prisutna ljubav i poštovanje prema domaćoj kinematografiji, oni slave svoje filmove i serije, kao i redatelje i glumce. Kod nas nažalost još uvijek slušamo kako je “srpski film bolji od hrvatskog”, kako je sve domaće loše, reklame za domaće filmove i serije rijetko možete vidjeti po gradu, dok kod njih na autobusu i na zgradi reklamiraju domaći film. Evo, primjerice, naša serija “Područje bez signala” počinje s emitiranjem i nijedna televizija osim HRT-a (za koji je serija proizvedena) nije zainteresirana napraviti prilog o projektu niti je pozvan itko od autora serije ili glumaca da je predstavi jer je, primjerice, osvojila važne nagrade na inozemnim festivalima. Vlada jedna potpuna nezainteresiranost za domaću produkciju, čak bih rekla i omalovažavanje iste.

 

Koliko je pandemija koronavirusa utjecala na vaš život i rad? 

Mislim da je sada više-manje svugdje isto. Vratila sam se nedavno iz Kopenhagena koji je glasio kao jedan od “korona free” gradova, međutim opet su brojke počele rasti i sad su opet u lockdownu. Italija je nedavno uvela osim COVID potvrda i antigenske testove… Kao netko tko se cijepio i prebolio COVID-19, mogu reći da definitivno još nije vrijeme za opuštanje i da moramo paziti na sebe i jedni na druge.

 

Lani ste stali u obranu kolegice Danijele Štajnfeld koja je javno govorila kako je bila žrtva seksualnog napastovanja. Ima li kod nas takvih situacija još, jeste li vi možda nekad imali nemoralnih ponuda?

Nevjerojatno je hrabro istupanje mojih kolegica, Milene Radolović, Ive Ilinčić, Danijele Štajnfeld… Njihovo progovaranje i javni istup herojski je čin koji je pokrenuo lavinu i ta lavina se sada ne može zaustaviti. Cure iz Sarajeva koje su pokrenule Facebook stranicu “Nisam tražila” velike su kraljice koje su omogućile svakoj ženi da ispriča svoju priču, priču koju su do sada držale za sebe, u strahu i sramu od osude. Pokrenuo se regionalni #MeToo projekt i prvi put se na našim prostorima počelo ozbiljnije govoriti o seksualnom uznemiravanju kako u našem glumačkom svijetu tako i u svim drugim profesijama. Nevjerojatno je važno da o tome konstantno vodimo dijalog. Pozivam vas da ukucate na društvenim mrežama hashtag “nisam prijavila” i pročitate iskaze tisuća i tisuća žena koje su pretrpjele razne oblike zlostavljanja i da jednom za svagda prestanemo s pitanjima “a što nisi prijavila odmah”, jer ne postoji “savršena žrtva silovanja” koju društvo tako silno traži.

 

Često na društvenim mrežama objavljujete detalje iz privatnog života. Jeste li ovisni o društvenim mrežama? Je li vam draži Instagram ili Facebook?

Priznajem, nažalost, ovisna sam o mrežama. Imam tu sreću da sam živjela svoj tinejdžerski život bez društvenih mreža i sjećam se života prije filtera i lajkova. Brinem o svim mladim ljudima kojima je to jedina stvarnost. Posebno o mladim djevojkama koje žive uvjerene da je taj “filter život” jedini život. Društvene mreže donijele su gomilu dobrih stvari, jedna od njih upravo su pokreti kao “me too ” i “nisam tražila “, ali neki zdrav odnos prema mrežama, neki balans i mjera, to je ono sto pokušavam uspostaviti.

 

Poznati ste i po uvijek atraktivnim modnim izričajima. Na nedavnoj premijeri serije došli ste u kombinaciji koju su prozvali “djevojka s koledža”. Što mislite o tome i kako inače birate odjevne kombinacije? U čemu se najbolje osjećate?

Volim odjeću. Volim eksperimentirati s odjevnim kombinacijama. Volim se srediti, ali volim i svoje “kauč” outfite. Nisam opterećena modom, ali je pratim i volim.

 

Čime se inače bavite u slobodno vrijeme, koji su vam hobiji?

Vježbam jogu, čitam knjige, gledam filmove i serije, i da mogu, putovala bih cijeli život.

 

S dečkom Branislavom Trifunovićem nedavno ste proslavili dvije godine veze. Jeste li posebno obilježili godišnjicu. Razmišljate li možda o braku?

Nemam ni jedan problem da vam odgovorim na ovo pitanje, ali zaista sumnjam da ikoga zanima moj privatni život.

 

Koji su vam planovi za iduću godinu? Koji su vam idući projekti?

Veselim se novom filmu “Živi i zdravi” crnogorskog redatelja Ivana Marinovića u kojem igram. To mi je jedan od najdražih scenarija koje sam pročitala.