Puljić o prosvjedima protiv Covid mjera: “Svaki oblik mirnoga druženja treba pozdraviti, pa i kad je u znaku protesta”

Zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić u razgovoru za opskurni desničarski “Hrvatski tjednik” govorio je o aktualnim temama, o koroni, o Crkvi u kontekstu cijepljenja i provođenja epidemioloških mjera. Isti taj list Papu je 2019. godine proglasio antikristom, piše Index.

Intervju s Puljićem je u najvećem dijelu prenijela Informativna katolička agencija, a mi prenosimo pitanja i odgovore koje su objavili.

Oče nadbiskupe, kad se osvrnete i pogledate zadnje dvije godine u kojima se suočavamo s COVID-19, koliko je Crkva u tim vremenima bila ‘Crkva blizine i ozdravljala slomljena srca ljudi Božjom utjehom’?

Na Vaš upit “je li Crkva u zadnje dvije godine suočena s COVID-19 bila blizu i ozdravljala slomljena srca”, odgovorio bih pozitivno; trudila se u nenormalnim uvjetima živjeti vjernički, te širiti optimizam i nadu koju nam vjera pruža. Uz opravdani oprez pred nepoznatim virusom koji je bacio cijeli svijet na koljena, službenici Crkve nisu prestajali moliti i slaviti svete Tajne za one koje im je Providnost povjerila.

Istina, spočetka su to činili bez uobičajenih okupljanja u crkvama i svetištima. Tada se pozvalo vjernike neka se molitva preseli u krug obitelji, jer obitelj se inače opisuje kao “mala, kućna Crkva”. Potaknulo se svećenike i katehete neka koriste moderna sredstva komuniciranja kako za pouku, tako i za molitvu i sudjelovanje medija na svetim slavljima.

Usprkos stvarne distance i nemogućnosti okupljanja i slavlja, na terenu se očitovala silna kreativnost povezanosti koja je pomogla ljudima prevladati osjećaj samoće, straha i ugroženosti. I u tim danima određene distance službenici Crkve su bili blizu svojim vjernicima u duhu i molitvi, tješili ih i nastojali ozdravljati uplašena i slomljena srca ljudi.

Vlada je od 15. studenoga 2021., krenula sa širom upotrebom COVID-potvrda, čime vrši segregaciju građana na one cijepljene, kojima je sve dopušteno, i necijepljene. Stalno Vijeće HBK prije koji dan ipak se oglasilo o ovome i jasno reklo da ne smije biti prisile?

Tu problematiku prati Komisija Iustitia et pax koja će se o tomu oglasiti. Osjeća se u zadnje vrijeme da su brojni građani i vjernici zabrinuti zbog osjećaja prisile i uvjetovanja pa postoji bojazan da se naruši povjerenje. Smatram stoga korisnim istaknuti kako je važno trajno imati u vidu integritet i dostojanstvo ljudske osobe, kao i savjesti pojedinca.

A mjere i odluke za sprječavanje širenja zaraze korona virusom trebaju izbjegavati prisilu i uvjetovanje, posebice kad je u pitanju pravo na rad, usluge i sudjelovanje u društvenom životu.

Biste li se složili s ocjenom kako je ‘Crkva šutke pala’ kada je prošle godine pristala na potpuno zatvaranje i glasnom šutnjom stala uz vladajuće? Smatrate li da se ipak moglo drugačije i koliko je to utjecalo na odnos vjernika i svećenika?

Nikako se ne bih složio da je ‘Crkva šutke pala’ i ‘glasnom šutnjom stala uz vladajuće’. Iako osjećam iz pitanja određenu “političku intonaciju”, što je legitimno, osjećam potrebu reći dvije riječi o tome. Crkva u načelu “pada na koljena” samo pred Onim koji ju je osnovao i ovlastio u Njegovo ime naviještati Radosnu Vijest i dijeliti Svete Tajne.

Ovo je pomalo “teološki govor” o Crkvi uz ovu “političku intonaciju” iz Vašeg pitanja.

Drugo što bih htio korigirati jest  “usvojena vijest” da su “crkve bile zatvorene”, a to ne stoji. Biskupi su u to vrijeme, razborito i u granicama svoje mjerodavnosti koje im daje Crkveni Zakonik, odlučili slaviti misu bez naroda. Ne znam koliko je to utjecalo na odnos vjernika i svećenika. Ali, odluka nije bila “zbog vladajućih”, već radi zaštite svećenika i vjernika pred opasnom zarazom virusa koji je nemilice harao diljem naše zemlje i svijeta.

Budući da Crkva nije “apstraktna institucija”, već konkretna ustanova među drugim institucijama u društvu, pojedine države nastoje protokolarno regulirati te odnose u duhu načela da “Crkva i Država, svaka u svom poretku, budu i ostanu neovisne i samostalne”. Budući da su jedna i druga u službi općeg dobra ljudi, pozvane su surađivati, posebice u teškim i kriznim trenucima. Suradnja, međutim, ne dokida njihovu samostalnost i neovisnost.

Zašto je crkvena hijerarhija bez propitkivanja stala uz službeni, državni, odnosno globalni COVID-narativ i pored toliko znanstvenih i stručnih osporavanja koji daju sasvim drugi pogled na cijelu ovu priču? Je li se tada pristankom na COVID-narativ odrekla svoje proročke uloge u svijetu, pred njim pokleknula, okrenuvši leđa Božjem narodu?

Ne slažem se s tvrdnjom kako je “crkvena hijerarhija tada bez propitkivanja stala uz službeni, državni, odnosno globalni covid narativ”. Prije donošenja odluke o crkvenim mjerama, konzultirani su predstavnici institucija Svete Stolice, a razgovaralo se i s odgovornima iz susjednih zemalja. Uglavnom svi su isto ili slično postupili glede donošenja mjera u zaštitu pred nepoznatim virusom.

Ne znam što mislite pod riječima “globalni COVID-narativ”?! Istina, ima ljudi koji misle, govore i pišu da je “korona virus izmišljotina” koju treba odbaciti. Crkveni službenici, biskupi i svećenici nisu stručnjaci za mikrobiologiju, pa ne mogu meritorno govoriti o COVID-19.

Ali, kad se sjetim slika vojnih kamiona koji su u ožujku prošle 2020. godine dnevno prevozili stotine mrtvačkih sanduka iz Bergama, teško mi je prihvatiti da bi to bio “neki covid narativ”. U tom gradu od 120 000 ljudi nije bilo stanovnika koji nije izgubio člana iz obitelji ili iz svoga susjedstva. Isto tako, teško mi je prihvatiti Vašu prosudbu da se “Crkva odrekla proročke uloge u svijetu okrenuvši leđa Božjem narodu”.

Naprotiv, i nakon godinu i pol dana od te odluke o “mjerama i ograničenjima”, koje biskupima nije bilo lako donijeti, uvjeren sam da se u onom trenutku postupilo razborito i odlučno, pa i proročki. Naknadno su se javljali pojedini vjernici, pa i neki teolozi, koji su “osporavali pravo biskupima uskratiti vjernicima sakramente”.

Ponavljam što sam kazao, odluka je za ono vrijeme bila razborita i u granicama mjerodavnosti koje Crkveni Zakonik daje biskupima.

Pomalo je nevjerojatno da Crkva u ovom trenutku nema jasan i čvrst stav oko ove situacije s obzirom na disonantne tonove koje dolaze? Krije li se u tome možda veliki dio problema i je li se to moglo izbjeći da su ljudi Crkve bili odlučniji?

Rekao sam da crkveni službenici, biskupi i svećenici, nisu stručnjaci za mikrobiologiju da mogu meritorno govoriti o COVID-19. Tu su prvenstveno pozvani znanstvenici koji su bili zatečeni nepoznanicom novog virusa, pa je u javnosti, kako velite, bilo dosta “disonantnih tonova”. No, posljedice tog virusa ubrzale su i traženje sredstava za njegovo sprječavanje.

Jasno je da praksa uvođenja novog lijeka traži primjenu i provjeru, kako bi imala sigurnost kod njihove upotrebe, kao i korisnost od samog liječenja. Crkva, dakle, nije mogla imati “jasan i čvrst stav” oko nepoznatog, ali opasnog virusa. Stoga su hrvatski biskupi u svom pismu ove godine napisali kako “u razumijevanju bolesti s velikim poštovanjem i otvorenošću posežemo za vrijednom riznicom znanosti, misaonih sinteza i stručnih odgovora, pretočenih u sasvim konkretne sustave i korake pomoći…”

Nije li u najmanju ruku neobično da nam za ulazak u bilo koju crkvu, pa i u baziliku sv. Petra u Rimu, treba COVID-putovnica? Ne pretvara li to Crkvu u Orwelovu podružnicu novoga svjetskog poretka za nadzor i praćenje vjernika u maniri komunističke Kine?

Vaše pitanje potvrđuje činjenicu kako je pandemija koronavirusa otvorila i donijela neka etička i pravna pitanja, ne samo u Hrvatskoj već i diljem svijeta. Mi smo pola stoljeća živjeli pod diktaturom komunizma pa nas plaši “svaki miris” i pomisao na to vrijeme.

U tom vidu Komisija Hrvatske biskupske konferencije, “Iustitia et Pax” (još 17. rujna 2020.), u svojoj Izjavi između ostalog je napisala: “Europske države kao i Hrvatska uvele su niz izvanrednih mjera za zaštitu građana od širenja pandemije uzrokovane korona virusom, čime su ograničena neka ljudska prava. No, zaštita zdravlja pučanstva preteže nad neograničenošću slobodâ i nekih drugih prava pojedinaca”.

Izjava uz to prenosi kako je “Europski sud za ljudska prava utvrdio da države imaju pozitivnu obvezu osigurati odgovarajući pravni i institucionalni okvir za zaštitu javnog zdravlja”. Nešto slično izjavio je i Ustavni sud RH (14. rujna 2020.) kad je presudio da su “odluke Stožera civilne zaštite RH bile u skladu s Ustavom i da su za njihovo donošenje postojali objektivni i racionalni razlozi”.

Crkva otklanja i primisao “biti nečijom podružnicom”, posebice “podružnicom novog svjetskog poretka za nadzor i praćenje vjernika”. Ona također otklanja i svaku anarhiju ili “revolucionarne čine”, te podržava demokraciju i vladavinu prava. Imajući u vidu pozitivne obveze države da “osigura odgovarajući pravni i institucionalni okvir za zaštitu javnog zdravlja”, biskupi su za svoje područje izdavali konkretne upute vjernicima glede slavlja svetih sakramenata.

Bile su to za ono vrijeme razborite odluke i u granicama mjerodavnosti koje Crkveni Zakonik daje biskupima, a nikako u službi “Orwelova novog svjetskog poretka”.

Vatikanska Kongregacija za nauk vjere krajem prošle godine očitovala se o cjepivu i navela kako ‘cijepljenje nije moralna obaveza i zato mora postojati dobrovoljnost’, kao i ‘da se moraju izbjegavati pritisci bilo kakve vrste koji bi doveli u pitanje slobodu građana i dobrovoljnost’. Ako je tu sve jasno, čemu potreba ljudi iz Crkve, pojedinih biskupa, da propagiraju cjepivo kao ‘čin milosrđa’ pri svakom istupu? Nije li i to suptilan način prisile, i u suprotnosti s naputkom Kongregacije koja daje pravo izbora?

Dobro ste prepričali bilješku Kongregacije za nauk vjere koja je 21. prosinca 2020. naznačila da je “moralno prihvatljivo primiti cjepiva protiv COVID-19” (br. 2). I dodala “cijepljenje ostaje sredstvom prevencije i suzbijanja transmisije zaraznog agensa”, ali po naputku Kongregacije ono “mora biti dobrovoljno” (br. 5).

Nije li cjepivo nemoralno, bez obzira što ga je i Papa u svom naputku ‘odobrio’, ako su za pripravu cjepiva korištene fetalne stanice pobačene djece, što priznaju i proizvođači,  a potvrđuju i brojna neovisna istraživanja?

Baš zbog toga problema Kongregacija je u istoj bilješci (br. 4) potaknula “na proizvodnju, odobravanje, distribuciju i ponudu etički prihvatljivih cjepiva koja ne stvaraju konflikt u savjesti, kako kod zdravstvenih djelatnika, tako i kod onih koji će se cijepiti”.

Više puta ste u razgovoru istaknuli kako biskupi i svećenici “nisu stručnjaci za mikrobiologiju da mogu meritorno govoriti o COVID-19”. Kako je onda došlo do toga da pozivaju na cijepljenje, kako znaju da je korisno i da ne donosi ozbiljne posljedice, unatoč podacima o raznim nuspojavama, pa i smrti?

Poznato je kako se u stanju pandemije tražilo lijeka. Kad se najavilo da su znanstvenici na putu pronalaska cjepiva, svi smo odahnuli. Kad je cjepivo bilo pušteno u promet, cijepljenje je bilo predstavljeno kao jedini lijek i učinkoviti izlaz iz pandemije.

U tom vidu poticalo se ljude neka se posluže tim sredstvom. I Papa je u više navrata poticao na cijepljenje. U tom početnom razdoblju ljudima je bilo jedino pitanje koje cjepivo uzeti, jer bilo ih je nekoliko.

Jasno je da Crkva postoji zbog spasenja ljudskih duša za vječnost. Odakle odjednom tolika skrb biskupa i svećenika za tjelesno zdravlje kao da je ono jedino i najviše dobro? Je li to cjepivo neko zamjensko ‘spasenje’, pa sad možemo kroz život i u nebo bez sakramenata i Crkve, jer su oni mnogima danas teško dostupni?

Kršćanski život kao i pojam osobe ne može se promatrati bez tijesne povezanosti duše i tijela. Takve nas je Bog stvorio kad je Adamu ‘načinjenom od zemlje udahnuo dušu’. I odredio da zemlju obrađuje i o sebi brigu vodi. I to u tri smjera: da ‘zemlju sebi podredi’, da njegov ‘odnos s drugima budu uljudni obredi’, i konačno da se ‘Stvoritelju podredi’. I to po dihotomiji duše i tijela.

Kršćanstvo je u tom vidu razvilo cjelovitu antropologiju u kojoj se ne zanemaruje ni jedan dio njegovoga bića. Zato se i Bog utjelovio kako bi nas kao ‘zemljana i krhka bića’ spasio i otkupio. Cjepivo ne spada u sferu ‘zamjenskoga spasenja’. Ali, za sada je korisno i potrebno ‘sredstvo prevencije i suzbijanja transmisije zaraznoga agensa COVID-19’.

Nedavno je biskup zrenjaninski dr. Ladislav Nemet najavio da samo cijepljeni svećenici mogu obavljati svoj posao, a ostalima će biti ‘zabranjen rad s ljudima i dijeljenje sakramenata te će se morati iseliti iz svećeničkih domova’. I slovenski su biskupi donijeli odluku da svi stariji od 12 godina u crkve mogu uz predočenje covid potvrde. Očekuje li nas sličan scenarij i u Hrvatskoj i što će to značiti za necijepljene svećenike?

Ne bih mogao komentirati odluke biskupa iz Slovenije ili iz Zrenjanina. Nisam ni s kim o tome razgovarao pa ne bi bilo uputno na to se osvrtati. Živo se nadam da toga kod nas neće biti.

Diljem Hrvatske održavaju se prosvjedi protiv COVID-mjera, podjela…, pale se svijeće, mole krunice pred katedralama…

Vi ste, možda, željeli čuti moju reakciju na mirne prosvjede, koje prati moljenje krunice i paljenje svijeća. Svaki oblik mirnoga druženja treba pozdraviti, pa i kad je u znaku protesta. Jer to je razina civilizacije jednoga kraja i naroda. Neprimjereno je kad se protesti pretvore u rušenje, razbijanje, vrijeđanje ili tučnjavu.

Što se tiče molitve i paljenja svijeća, ni to mi ne smeta. Ali volio bih kad bi se taj molitveni duh preselio i u obiteljsko okružje. Već 30 godina kao biskup neumorno govorim svećenicima i vjernicima: Želimo li sretnu i blagoslovljenu budućnost svojoj djeci i svojoj Domovini, moramo vratiti liturgiju u obitelj.

A molitva se već desetljećima ‘iselila’ iz naših domova. Bilo zbog nemara ili nebrige; ili pak zbog ‘pokornog slušanja programa s medijskih kanala’ koje nismo kadri ugasiti i dati malo prostora duhu i molitvi.

Stoga bih poželio da se taj molitveni žar ne ugasi njihovim s prestankom prosvjeda. Jer moglo bi se onda reći kako se ‘molitvu izmanipuliralo u društvene, političke ili neke druge svrhe’. Molitva je žarka potreba duše. Valja joj, stoga, pružiti priliku da zaživi, kako u osobnom i privatnom životu, tako i u onom obiteljskom.

Dao Bog da se to dogodi u Godini obitelji koja uskoro započinje, na svetkovinu Bezgrešne, 8. prosinca 2021., a završava 26. lipnja 2022. uz planirani X. svjetski susret obitelji u Rimu.