Prije devet godina Žalbeno vijeće Haškog suda donijelo je oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, nakon što je sud odbacio zaključke raspravnog vijeća prema kojima su Gotovina i Markač sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu, kao i optužbe za prekomjerno granatiranje Knina, Gračaca, Obrovca i Benkovca, a sud je Gotovinu i Markača oslobodio i zapovjedne odgovornosti.
U nastavku možete pročitati veliki intervju koji je nakon povratka Ante Gotovina dao za Večernji list:
Ovo je jedini intervju koji ću dati. Nakon ovoga neću davati intervjue – rekao je Ante Gotovina novinarima Večernjeg lista u četvrtak 22. 11. 2012. poslijepodne na terasi svoje kuće u Pakoštanima. Samo dva dana prije vratio se u svoje mjesto nakon 12 godina izolacije. U svoju kuću tada je ušao prvi put. Da bi došao do Pakoštana, prvi se put vozio autocestom.
Čovjek čije su poruke tih dana podigle optimizam u Hrvatskoj, ali i mnoge iznenadile svojom zrelošću, odlučio je dati prvi veliki intervju Večernjem listu. Nije bilo zabranjenih pitanja, ali nam je na samom početku rekao da o nekim stvarima iz svoje prošlosti, zbog sigurnosti svojih prijatelja, još ne može govoriti. Ipak, o mnogim stvarima u 12 godina koliko je izbivao u ovom je intervjuu progovorio prvi put. Razgovor je vođen u društvu njemu najbližih osoba: supruge Dunje i odvjetnika Luke Mišetića. Nedostajala su jedino njegova djeca, sin Ante i kći Ana, za koje će poslije reći da nikada nije dopustio da ijedan dan zbog njega izostanu iz škole. Hrvatska ne pamti ovakav preokret i euforiju. Ante Gotovina vjerovao je, nadao se pobjedi pravde i to se dogodilo. Ovo je naša zajednička pobjeda, reći će. Poslije povratka u zemlju poslao je nekoliko iznimno zrelih poruka, a njegova popularnost u tom trenutku bila je dovoljna da ga odmah svi vide na nekoj političkoj funkciji. Ipak, to nije budućnost Ante Gotovine. On sebe vidi kao običnog obiteljskog čovjeka. Tako je i započeo svoju priču.
– Sve cvijeće koje smo Dunja i ja primili od prijatelja i dragih ljudi otkako sam se vratio u Hrvatsku nosim na grob svojoj majci i svom ocu koji moj povratak nije dočekao. Tek nakon što odem tamo i pomolim se na njihovu grobu, završava jedno razdoblje mog života i počinje novo.
I to ovdje, u mojoj prvoj domovini, u Hrvatskoj, tu gdje pripadam. Ispred mene je Jadransko more. Odavde, iz svoje kuće u Pakoštanima, gledam preko puta otok Pašman, okružen svojom obitelji. Više od toga ne trebam. Sretan sam čovjek. Kad sam otišao, sin Ante imao je tri i pol godine, kći Ana bila je u osmoj, bili su dječica. Vratio sam se, sin mi je momak, ima petnaest godina, Ana je djevojka pred studijem, u devetnaestoj godini. Želim se posvetiti obitelji i nadoknaditi im ono što smo propustili ovih 12 godina, vrijeme koje je moja obitelj živjela bez mene. Kada govore o mom djetinjstvu, novinari griješe. Reći ću vam tko je mene odgojio. Točno je, moja je majka stradala od posljedica miniranja 4. ožujka 1959. kada se gradila cesta na otoku Pašmanu i ostalo je nas troje djece. Imao sam tri i pol godine, brat Bore dvije, sestra Anica jedva dva mjeseca. Otac Milan morao se preseliti iz Tkona u Pakoštane, u rodno mjesto moje majke. Naime, moja je majka imala pet sestara, a po tradiciji našeg kraja najmlađa neudana sestra preuzela je brigu o nama. Mene je zapravo odgajala moja teta Milka Miočev. Njome se moj otac oženio i dobio sam još dva brata, Branimira i Franu. Moj je otac bio ribar i težak. Mukotrpno je othranio svojih petero djece onim što su mu dali more i zemlja. Ja vjerujem da su naše sudbine zapisane u Božjoj knjizi pa tako i to što sam kao mladić otišao u svijet i postao vojnik. Vjerujem stoga da je tamo zapisano i to da se ja vratim kao iskusan vojnik i pomognem napadnutoj domovini u ratu koji nije htjela. Došao sam jer sam zazirao i od pomisli da bi netko mogao doći i gaziti po grobu moje majke. Isto tako, pomislio sam na sve one majke i djecu koju nema tko braniti. Dužnost mi je bila vratiti se. Neprijateljski vojnik mogao je biti i dobar čovjek koji ne čini zlodjela, ali to nisam htio prepustiti slučaju. U Hrvatskoj vojsci počeo sam kao običan vojnik. Brzo sam napredovao. Sjetimo se da mlada hrvatska država na početku nije imala profesionalnu vojsku. Na terenu su se tijekom samih operacija prepoznavali vođe, što se nakon toga formaliziralo postavljenjima na zapovjedne dužnosti. Iskustvo iz legije bilo mi je presudno. Dolaskom u Hrvatsku javio sam se Zboru narodne garde, raspoređen sam u prvu brigadu ZNG-a na zapadnoslavonsko bojište, gdje sam potkraj 1991. godine bio ranjen. Nakon oporavka upućen sam na zapadni dio južnog bojišta, u Livno, jer je postojala opasnost da protivnik ovladavanjem vrhova Dinare stvori preduvjete za prodor prema Splitu. Nakon konsolidacije obrane u tom dijelu, postavljen sam za zapovjednika Operativne zone Split, koja je poslije postala Zborno područje Split, i ubrzo potom prebacio operativno zapovjedništvo na najkritičniju točku tog vremena u zoni odgovornosti Operativne zone Split, na istureno zapovjedno mjesto u Zadru. U to vrijeme postojala je opasnost zauzimanja i grada Zadra.
Zlato i srebro Zadra
Nakon uspostave IZM-a Zadar pozvao me pokojni nadbiskup Marijan Oblak u svoj ured pokraj zadarske katedrale sv. Stošije i on mi je tada rekao: “Ovo je prvi put da je u ovaj prostor ušao časnik u odori.” Razgovarali smo na francuskom, koji je on odlično govorio, bio je ljubitelj francuske umjetnosti i književnosti. Prevodio je djela Paula Clodela s francuskog jezika. Tada mi je povjerio kako je jedna od najvećih hrvatskih povijesnih svetinja, crkvena zbirka “Zlato i srebro Zadra”, spakirana u kutije i spremna za evakuaciju. Pitao me što mu je činiti, hoće li grad pasti, pa da se svetinje pošalju na drugu obalu Jadrana, u Italiju, gdje će biti sigurne, što je već bilo dogovoreno. Naglasio mi je da časne sestre iz samostana benediktinki sv. Marije, koje su skrbile za stalnu zbirku, čekaju njegove upute. Među njima bile su i jedna časna rodom iz Pakoštana koja je u mladosti bila prijateljica moje pokojne majke, i jedna časna rodom iz Tkona. “Ne”, rekao sam, “neće zbirka napustiti Zadar i Hrvatsku.” Tu kapitalnu zbirku hrvatske kulture spremili su potom na sigurno mjesto u gradu. Nakon akcije Maslenica u siječnju 1993. godine došao sam obavijestiti nadbiskupa Oblaka da je zbirka sada sigurna, a on mi je rekao: “Već smo je raspakirali.” Od tih dana nadbiskup Oblak i ja imali smo poseban odnos, prijateljski i povjerljiv, pa sam stoga njega zamolio da prije operacije Maslenica održi govor svim zapovjednicima iz OZ Split, u vojarni u Šepurinama. Poslao je svog, tada koadjutora, biskupa Ivana Prenđu, koji je održao nadahnuto predavanje o vjeri, etici i moralu u ratnim okolnostima. Svjedočio sam da su moji zapovjednici dobili dodatno samopouzdanje. I sam sam svoju snagu crpio iz vjere. Vjera mi je pomogla da izdržim ovaj maraton, 12 godina dugog puta do istine, čijem smo kraju svjedočili u petak ujutro u haaškoj sudnici. Proglašen sam nevinim čovjekom, a moja domovina Hrvatska i Domovinski rat obranjeni su od stigme zločinačkog pothvata. Hrvatskom vojniku vraćena je čast, s ponosom će unucima pričati kako je sve to bilo davnih 1990-ih. To je zajednički uspjeh svih nas.
Generale, sad ste tu i svi vas žele vidjeti i čuti svaku vašu riječ i poruku?
– Svjestan sam toga, ali sada sam običan građanin. Generalska je titula vojnički hijerarhijski čin koji se u onim okolnostima dogodio. Ta je epizoda mog života završena. Ona časno odlazi u povijest našega malog velikog naroda, točka je konačno stavljena 16. studenoga. Hrvatsku smo obranili, sudjelovao sam u tome, izvršio sam zadaću zbog koje sam se vratio u domovinu.
No mnogi vas ne žele vidjeti samo kao običnoga građanina, nego vas vide i u politici!
– Ne želim sudjelovati u javnom životu Hrvatske ni kroz politiku ni kroz vojsku. Slučajno sam postao vojnik. Ne volim rat. Teško je opisati kako je to kada prvi put osjetiš miris smrti i oko sebe ugledaš raskomadana tijela. Pa tko takvo što može voljeti?! I sam neprijatelj samo je vojnik, čovjek je, ne mrziš ga. Kao mlad vojnik, potkraj sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, još sam znao mrziti neprijatelja, ali uvijek sam se držao pravila. Mučila me je ta mržnja, koja mi nije trebala, patio sam jer mi je trovala dušu. S vremenom sam razlučio taj osjećaj od potrebe da se neprijatelj pobijedi. Pomogla mi je vjera, shvatio sam da treba oprostiti. Neprijatelja treba vojnički poraziti, ali ga pritom ne smiješ poniziti kao ljudsko biće, jer time se odričeš i vlastite ljudskosti. Kada smo bili napadnuti, nismo imali vremena za pedagogiju. Iz one situacije s nadbiskupima Oblakom i Prenđom sjetim se 1992. godine, a i 1995., na kninskoj tvrđavi, nemaš vremena za pedagogiju, trebalo je stvarati vojsku. Sada je drugačije. Imamo sustav obuke, naši vojnici, zahvaljujući iskustvu iz Domovinskog rata i stjecanjem novih vojnih vještina i uz usvajanje novih tehnologija, postali su odlični vojnici, kao primjerice sada u Afganistanu i u drugim misijama UN-a u svijetu. Vrhunski profesionalci koje i drugi partneri NATO-a cijene. Zašto ih cijene? Zato što znaju da će s takvim vojnicima izvršiti misiju. Amerikanci su pragmatici. NATO ima tradiciju.
Jeste li iznenađeni činjenicom da nismo izgubili nijednog hrvatskog vojnika u Afganistanu?
– Nemojmo se zbog toga bahatiti. Naplata može doći u jednoj noći. Vojnik stalno mora biti spreman. To je poseban poziv. To imate u sebi ili nemate. Naši vojnici imaju iskustvo Domovinskog rata, a Amerikanac, koji je pragmatik, kaže: Uzalud vam oni koji su samo školovani “salonski” generali, bez terenskog iskustva bitka se gubi. Ta poruka “nemojmo se bahatiti” podsjeća na onu lekciju koju ste 6. kolovoza 1995. godine održali svojim zapovjednicima u oslobođenom Kninu. To smo vidjeli u znamenitoj televizijskoj snimci. – Da, tamo je očit moj stav, gdje ja kažem: Momci, nema euforije. Zadaća nije izvršena, tek smo na dvije trećine od zadanog cilja. A kad iziđete na granicu s Bosnom i Hercegovinom, tamo nas čekaju 1. i 2. korpus vojske Republike Srpske, a s kompletnom tehnikom i 16 tisuća vojnika koji su se povukli iz južnog dijela tzv. Krajine, spremnih za protuudar koji može ugroziti postignute ciljeve. Iz napadne formacije prelazimo u aktivnu obranu. Zbog toga se na snimci vidi moja snažna poruka, jer moje zapovjedništvo činili su Hrvati iz svih krajeva Hrvatske i BiH, od prgavih Dalmatinaca i Hercegovaca do sasvim različitih Slavonaca, pa Zagoraca i Ličana, a svaki od njih imao je osobine svog mentaliteta i zato je trebala prava uputa, kao šok-terapija.
Perfidne zapreke
Tom prigodom spominjali ste i križ?
– Križ sam tada spominjao kao simbol, kao poruku, da shvatiš i sjetiš se da si samo čovjek, i da moraš ostati čvrsto na zemlji. Takav moj nastup, inzistiranje na križu, mnogima se učinio pretjeranim. Htio sam spriječiti pobjedničku euforiju. I sada, nakon mog povratka u Hrvatsku, neki opet moj govor i ponašanje tumače pretjerano vjerskim. Pogrešan zaključak. Stoga i kažem: Domovinski je rat završen. Ostavimo da ga nepristrano tumače vojni analitičari i povjesničari, kako se to radi u drugim civiliziranim zemljama svijeta.
To znači da je za vas završena i “pravna oluja”?
– Bio je to uistinu maraton, pravni maraton, u kojem smo kao i u stvarnom ratu bili izloženi perfidnim, zlonamjernim zaprekama koje su postavili vrhunski iluzionisti, domaći i strani, koji su za potrebe manipulacije smislili konstrukciju tzv. topničkih dnevnika iako su svi zapovjednici tvrdili da se takav obrazac u Hrvatskoj vojsci nije operativno upotrebljavao. I u takvoj “pravnoj oluji” pobijedili smo i napokon došli do toga da rat pripada prošlosti.
Ako već nećete u politiku, jeste li spremni po svjetskim i domaćim vojnim učilištima govoriti o svojim iskustvima?
– O tome još nisam razmišljao.
Rat je iza nas, ali mnoga pitanja o statusu i stvarnom broju branitelja i dalje su otvorena!
– Gledajte, licitira se brojkom branitelja, da je ona prevelika. Nije prevelika, jer branitelja je u Domovinskom ratu, kad bolje razmislimo, bilo više od četiri milijuna, koliko je i stanovnika bilo u zemlji. Hrvati su, osim jednog manjeg dijela, živjeli taj rat, koji nismo htjeli, i na različite su načine osjećali njegove posljedice. Dok smo mi vojnici na bojišnicama oslobađali i branili zemlju, osjećali smo sigurnost, obitelji su nam svojom molitvom i ostankom u zemlji bile velika motivacija. Branili smo svoja ognjišta. Iza nas bila je logistika, proizvodnja, i svi oni koji su skrbili o svemu što je nama bilo potrebno na prvim crtama bojišta. Život u Hrvatskoj morao je funkcionirati, nisu svi mogli biti na bojišnici. Žalosti me što je nakon rata jedna cijela brigada, dvije tisuće branitelja, izvršilo suicid. Ne čudi me. Tim se mladim ljudima sustav nije dovoljno bavio. A oni su sa 18 godina odlazili u rat, nepripremljeni, što je moralo ostaviti posljedice. U legiji se, kao u svakoj uređenoj vojsci, tome posvećivala posebna pozornost. Cijeli su timovi stručnih ljudi skrbili o nama, nakon svake bitke pregledavani smo psihofizički, a za one koji su imali posljedice postojali su obrasci skrbi kojima su ih vraćali u civilni život.
A gdje vi sebe vidite u idućih deset godina?
– Moja je budućnost u mojoj obitelji. Nisam megaloman, ne želim se obogatiti, želim raditi i živjeti kao moji prijatelji i da svi budemo sretni ljudi. Politika me ne zanima, dovoljno se dugo mnome bavila. Nikada me neće zanimati, neka se njome bave drugi. Ali neka se pri tome ne manipulira Domovinskim ratom. Nitko od nas nije vlasnik Domovinskog rata. U tome nema privilegija ni za koga. Domovinski rat zajednička je svetinja. Evo, za deset godina možda se vidim s vama, opet za ovim stolom.
“Okrenimo se budućnosti” postao je već vaš moto?
– To nije floskula, to uistinu mislim.
Iz mase od sto tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića čuli su se zvižduci kad ste zahvaljivali predsjedniku, premijeru i institucijama hrvatske države.
– Borili smo se i ginuli za vlastitu državu i uspostavu njezinih institucija. Licemjerno bi bilo sada ih ne poštovati. Država je poput broda. Bilo bi to kao da putnici i posada zvižde kapetanu broda, a kapetanova je zadaća upravljati brodom. On vodi brod kao što institucije vode državu. Potezi tih institucija mogu biti dobri ili loši. Veselimo se svakom dobrom potezu, kao što nas žalosti svaki loš potez. Zapovjednik, kapetan, politički vođa, nitko su i ništa bez sinergije s ljudima, s narodom. To je ta energija. To je onda okruženje u kojem se dolazi do kvalitetnih odluka. Neka na svakim izborima većina odluči tko će biti zapovjednik, voditi institucije, na temelju najboljeg ponuđenog programa.
Bez kompleksa
Vi ste, isto tako, uoči važnog datuma za Hrvatsku pozvali građane da na referendumu glasuju za ulazak u EU?
– Jesam. Od početka sam i uvijek za ulazak Hrvatske u EU. Imamo sigurne granice. Naši susjedi, BiH, Srbija i Crna Gora, hvala Bogu, neka sutra i oni budu dio EU. Europska unija je moćan klub. Koliko god su Hrvati mali narod, biti član EU jest privilegija. I mali narodi daju svoj doprinos, pozitivnu energiju i važno je ne biti samo na vratima tog salona, jer onda imamo samo status prijatelja i promatrača. Ovako, ma koliko mali, ravnopravno, za stolom, možemo pridonijeti i utjecati na odluke. Mentalno, kulturološki, prostorno, mi pripadamo EU. Pri tome je važno da nas ne impresionira veličina drugih, a niti smijemo imati kompleks manje vrijednosti. U zapadnim demokracijama katkad su uvjeti i realnost okrutni, kad pogriješiš, ali cijene prave poteze. Naša država prošla je put od ulaska u Ujedinjene narode, pa u NATO savez, a uskoro postajemo punopravna članica i EU. Bili smo uspješni, mi imamo kvalitetne ljude. Pogotovo su mladi ljudi bez kompleksa i oni su naša budućnost. Uđimo neopterećeni s puno samopouzdanja i uspjeh će sigurno doći.
Zna li naš hrvatski narod dobro izabrati? Od devedesetih izabrali su Tuđmana, Mesića…
– Gledajte, izabrala ih je većina. To je stvarnost. Očito je hrvatski narod dobro izabrao prvoga hrvatskog predsjednika, dr. Franju Tuđmana, koji je vodio razdoblje stvaranja hrvatske države. No demokracija je škola, pa zato izborima pristupamo sve odgovornije. Naši ljudi prilikom glasovanja sve više gledaju na ono što je bitno, kakvi su programi kandidata i stranaka. To je proces demokratskog sazrijevanja. Ako niste zadovoljni, periodično, novi su izbori, a do tada dajete potporu institucijama svoje države.
Jeste li vi osobno razočarani Mesićem, Sanaderom…?
– Ne želim se njima baviti.
