Grad koji se nikad nije predao; Na današnji dan Zadar je gorio, poginula su 23 civila, pogođeno je više od 120 objekata

Gusti dim nad starom gradskom jezgrom, granatirana Kapetanova kula, Kneževa palača, katedrala sv. Stošije… Ruševine po ulicama, sunčan jesenji dan i – rat. Na obodima grada, na potezu Dračevac – Diklo vodile su se bitke zahvaljujući kojima građani Zadra Dan obrane grada i ove godine slave.

Ove godine obilježava se 30. put, na datum 6. listopada, na treći i najgori dan neprestanih napada na Zadar koje mještani i vojnici danas itekako pamte. Tog dana bio je vrhunac pakla, grad je doslovce gorio, poginula su 23 civila. Pogođeno je više od 120 objekata.

“Zadar gori, Zadar ruše”, pisali su novinari iz okupiranog grada koji se nije predavao.

Grad vojnih objekata

Sve je započelo mjesecima prije, Zadar se branio u Ravnim Kotarima, u zaleđu, a dok se linija bojišnice približavala gradu, polako ali sigurno, mnogi nisu bili svjesni opasnosti koja dolazi.

– Kod nas je otvorena pobuna počela još 2. svibnja kad je u Polači ubijen redarstvenik Franko Lisica. U srpnju i kolovozu počinje organizirana obrana Kruševa i Jasenica s ciljem obrane Masleničkog mosta kao važne strateške točke – prisjetio se prije dvije godine za 24sata Marko Čulina  koji je sa pokojnim Ivom Jelićem bio zapovjednik obrane Zadra.

Zadar je bio poznat kao grad brojnih vojnih objekata. Dok se vode žestoke borbe u zaleđu, u samom gradu pripadnici rajonskih štabova 112. brigade čvrsto drže u blokadi vojarne, a njih je bilo ukupno 14. Tri najveće vojarne – Ante Banina, Đuro Đaković i Marko Orešković tada se nalaze u samom središtu grada i predstavljaju veliku opasnost.

Branitelji Kruševa i Jasenica odbijaju sve napade neprijatelja sve do 11. rujna kad JNA predvođena Ratkom Mladićem u borbu uvodi oklopno – pješačke snage uz jaku potporu topništva i zrakoplovstva.

– Naš plan je bio i napad na vojarne Marko Orešković, artiljerijski školski centar, Đuru Đakovića, komandu garnizona i centar protuzračne obrane te Antu Baninu, ali situacija na terenu nas je u tome spriječila jer smo morali nakon pada Crnog i Murvice spriječiti 9. Kninski korpus da ne uđe u Zadar i spoji se sa snagama JNA koje su ga čekale u gradu.

‘Predala su nam se 763 vojnika i nijednom nije falila dlaka s glave’

– Zaboravili su da, unatoč svem streljivu, tenkovima i teškom naoružanju, rat ipak vodi čovjek. Oni su dovlačili ročnike iz kasarni sa juga, momke iz Valjeva, Užica, Prilepa… Albance su stavljali u prve redove, a mi smo na megafon stavili naše vojnike Arbanase koji poznaju jezik i zovu ih na predaju. Zarobili smo u rujnu 34 vojnika, među njima 11 Srba.

EU promatrači imali su za njih tri pitanja – žele li se vratiti na srpsku stranu, žele li se boriti na hrvatskoj strani ili žele ići kući i svi su odabrali ovo treće. Mi smo im preko Crvenog križa osigurali civilnu odjeću i pustili ih kući. U petnaest dama predala su nam se 763 vojnika i nijednom nije falila dlaka s glave, na to smo jako ponosni.

Linija obrane Zadra kroz sljedeća dva tjedna svela se na potez Dračevac – Diklo. Hrvatski vojnici su tad bili organizirani u 112. Brigadi, 4. Gardijskoj brigadi, specijalnoj i temeljnoj policiji, pripadnicima međimursko – dalmatinskog voda iz Čakovca, pripadnicima bojne Kralj Tomislav i svim dragovoljcima rajonskih štabova koji su herojskom obranom ispisali jedan od najznačajnijih datuma u povijesti Zadra.

Na liniji dugoj 12 kilometara bilo je oko 670 vojnika, a u gradu i oko vojarni njih oko 600.

– U samim vojarnama bilo je oko 3.000 neprijateljskih vojnika, a iz zaleđa napadalo nas je oko 5.000 što bi značilo da je njih bilo 8.000, a nas oko 1.300 – ispričao je Čulina.

Nakon cjelodnevnih teških borbi i herojskog otpora branitelja, petog listopada u jednom trenutku popušta obrana na Dračevcu, a neprijateljski tenkovi pokušavaju se probiti u mjesto Dračevac, čime im se otvara put ulaska u Zadar. Za prevagu u cijelom napadu zaslužan je pripadnik 1. bojne 4. Gardijske brigade Željko Vujić. On je raketnim protuoklopnim lanserom osa pogodio i uništio neprijateljski tenk i to je ohrabrilo branitelje Dračevca koji su u protunapadu  uspjeli neprijatelja vratiti na početne položaje – brdo Križ i Babindub.

Skoro 3 mjeseca bez vode i struje

Obitelj zapovjednika Čuline, supruga i dva sina, živjeli su u stanu na 3. katu zgrade na Bilom brigu, stotinjak metara od prve crte bojišnice.

– General Martin Špegelj mi je ponudio da ih izvučem, da ih pošaljem u Njemačku ili Austriju, ali ja to nisam htio. Borio sam se za njih, za naš dom, to nije imalo smisla – kaže Čulina koji i danas živi u tom istom stanu.

Od prvog do osmog listopada poginula su 43 hrvatska vojnika i civila na prvoj crti, a 202 ih je teže ili lakše ranjeno.

– Rat je ljudska katastrofa i neka se ovako ništa više nikada ne ponovi – kaže Čulina koji se u ovo doba godine sjeća dana ponosa, slave, ali i tuge.

– Kad smo se uspjeli obraniti, ja toga nisam bio svjestan. Doznao sam da su nam četiri čovjeka poginula na Dračevcu, nije ti do nikakvog slavlja, ali obranili smo se i to je važno.

Zadar je 79 dana bio bez struje i vode.

– Navečer, kad bi stalo granatiranje, prošetao bih se gradom i gledao što su sve pogodili. Ujutro toga više nije bilo, ljudi su čistili ruševine i nastojali preživjeti. Išli su na posao i u Tvornicu kruha, u Mljekaru… Sve su to naši junaci pobjede. Zadar je spasilo i obranilo zajedništvo ljudi, i sad se naježim kad se toga sjetim. Da nam je danas 30 posto tog zajedništva i međusobnog poštovanja, normalno bismo živjeli – kazao je Marko Čulina za 24sata.